Šarene su palme kako ih zovemo u Poljskoj obavezan ukras na dan Cvjetne nedjelje. Imaju dugu i bogatu tradiciju - nadovezuju se na palmine grančice kojima su vjernici pozdravljali Isusa na ulazu u Jeruzalem, a osim toga simboliziraju uskrnuće i vječni život. Običaj vezanja palmi jako je star - naši su slavenski preci tijekom proljetnih blagdana nosili wieche (velike vezice izrađene od grana i biljaka) oko kuće kako bi osigurali dobrobit svojoj obitelji i otjerali zle duhove. S vremenom taj je običaj proniknuo u kršćansku tradiciju s nekoliko modifikacija. Današnje uskrsne palme su različite i drukčije se prave u raznim regijama Poljske. Najstarije su bile jednostavno napravljene od vrbovih grana i drugih biljaka. Takve se palmice do danas pletu npr. u Šleskoj. Posebnu pažnju treba dati kurpiowskim palmama, koje su složene od visokog borovog štapa, oplenete po cijeloj dužini zelenim grančicama i okićene cvijećem od krep papira, mašnama i cicamacama. Tradicionalno se vezanjem palmi bave žene koje već od početka korizme počinju izrađivati cvjetove od papira. Ove se prelijepe palme mogu vidjedi u selu Łyse u kojem se svake godine održava natjecanje za najljepšu palmu. Drukčije, ali jednako tako impresivne palme se prave na jugu Poljske (Zapadne Karpate, Podhale i Pogórze, Sądeczcyzna, Małopolska). Izgledaju kao šareni buketi od vrbovih grana i šimšira, ukrašeni papirnatim cvijećem. Ako ste na taj dan zalutali na jug, obavezno otputujte u Lipnicu Murowanu. To mjesto je poznato po natjecanju, koje se održava se od 1958. godine, za najljepše i najviše palme - rekordne imaju preko trideset i pet metara! U cijeloj su Poljskoj popularne puno manje, ali isto prekrasne wileńske palme (na poljskom Wilno znači Vilnius) oblikovane od sušenih trava i grančica obojenih raznim bojama i od sušenog cvijeća. Kakva god palma bila, treba se posvetiti u crkvi na Cvjetnu nedjelju. Posvećenu su palmu ljudi držali u kući vjerujući da će kućane braniti od uroka i bolesti. MAŁGORZATA STANISZ
0 Comments
HR
Ako se početkom proljeća nađete u Poljskoj, vrlo vjerojatno ćete zapaziti kako ulicama gradova i sela prolazi šarena povorka. Na čelu povorke vidjet ćete slamnatu lutku na dugačkom štapu. Lutka je obično ukrašena šarenim papirom, krpicama, grančicama, ponekad nosi čak i haljinu. Ova se prekrasna djevojka zove Marzanna i simbolizira zimu, hladnoću i nevrijeme - sve od čega se krajem ožujka želimo oprostiti. Kako bi proljetna čarolija dijelovala, Marzannu treba utopiti u rijeci ili spaliti, što se, naravno, održava na otvorenom. Taj je običaj omiljen u školama i vrtićima jer potiče kreativnost đaka - lutku je potrebno izraditi vlastitim rukama pa osim toga stvara priliku za lijepu šetnju i mali odmor od školskih klupa. Utapanje Marzanne stari je slavenski ritual, poznat ne samo Poljacima, već i drugim Slavenima. Marzanna (ili Morena, Marena, Marzena, ponekad i Śmiertka, Śmiercicha) bila je božica zime i smrti. Kao i većinu slavenskih bogova, progutao ju je zaborav, ali se simbolično pojavljuje jednom godišnje, oko 21. ožujka i najavljuje početak proljeća. Običaj utapanja Marzanne u svojim kronikama spominje Jan Długosz (1415.–1480.). Zabilježio je kako ljudi u nedjelju zvanu Laetare (četvrta nedjelja korizme) obilaze selo sa slamnatom lutkom na štapu i bacaju je u rijeku ili u vatru, a nakon tog se rituala brzo vraćaju u selo ne gledajući iza sebe. Prema davnim predajama, zadnja će osoba koja se vrati u selo umrijeti. Marzanna, kao gospodarica života i smrti, prilikom svoga odlaska tražila je za uzvrat po jedan život. Nakon toga nastupilo bi proljeće. Kako danas izgleda taj običaj možete pogledati u videozapisu snimljenom u muzeju (Muzeum Wsi Mazowieckiej), koji već dvadeset godina organizira zabavu pod naslovom doček proljeća na otvorenom: https://www.youtube.com/watch?v=1Q2lpbSCl9M PL Polacy już od stuleci wiedzą, jak skutecznie pożegnać zimę, której pod koniec marca mamy zazwyczaj serdecznie dość. Sprawa jest bardzo prosta - wystarczy po prostu utopić Marzannę. Pod tą nazwą kryje się słomiana kukła przyozdobiona kolorowym papierem, bibułą, gałązkami, czasem nawet przyodziana w sukienkę. Ta piękna panna symbolizuje zimę, którą będziemy żegnać na kolejnych kilka miesięcy, odprawiając rytuał dobrze znany naszym słowiańskim przodkom. Kukłę Marzanny należy wrzucić do rzeki lub spalić, dlatego też widok licznych grup (zazwyczaj w wieku szkolnym lub przedszkolnym) zgromadzonych 21 marca (czyli kiedy rozpoczyna się kalendarzowa wiosna) na różnych mostkach, brzegach potoków lub wokół ognisk nie jest w Polsce niczym niezwykłym. Marzanna obecnie funkcjonuje jako symbol zimy. W mitologii słowiańskiej natomiast pod tym imieniem kryła się sroga bogini zimy i śmierci. Topienie kukły przedstawiającej Marzannę jest znane na polskich ziemiach od wielu wieków. Jan Długosz (1415-1480), autor Kronik sławnego Królestwa Polskiego zanotował, że ludzie w niedzielę zwaną Laetare (czwarta niedziela postu) obchodzą wieś z kukłą, którą następnie topią w wodzie. Po odprawieniu tego rytuału szybko wracają do domu, nie spoglądając za siebie. Istniał bowiem przesąd głoszący, że osoba, która wróci do wsi ostatnia, umrze. W końcu Marzanna to pani życia i śmierci… MAŁGORZATA STANISZ Badnja večer je u poljskoj pučkoj kulturi posebna večer. Već znate da za nju kuhamo dvanaest posebnih blagdanskih jela koja imaju svoju simboliku. Ipak, prije nego sjednemo za stol, moraju se obaviti neki rituali kako bi Božić bio potpun. Slama Na stol, ispod stolnjaka, stavljamo malo slame koja nas podsjeća na skromnu štalicu u kojoj se rodio Isus Krist. U prošlosti su ljudi u sobu unosili cijeli snop slame ili sijena da bi na taj način osigurali dobrobit u nadolazećoj godini. Prazan tanjur Tradicija kaže da na stol trebamo staviti jedan prazan tanjur za nepoznatog gosta koji bi mogao zalutati toga dana do naše kuće. Jednako tako, izražava sjećanje na naše najdraže pokojnike. Naši su preci, međutim, na ritualnoj zahvalnoj gozbi ostavljali prazni tanjur za duhove koji su mogli zaželjeti doći u posjet svome ognjištu i večerati sa svojom obitelji. Prva zvjezdica Znak da možemo sjesti za stol i započeti večeru je prva zvjezdica na nebu. Traženje zvjezde je obično dječji zadatak. Simbolizira zvjezdu koja je vodila tri kralja iz istočnih krajeva u Betlehem. Opłatek Opłatek je vrsta hostije koju nabavljamo prije Božića u crkvi. Ima četverokutni oblik i pravi se u posebnim modlama - opłateki obično predstavljaju jaslice s malim Isusom i njegovim roditeljima, anđele i životinje koje su bile u štali. Ima bijelu boju, ali postoji i obojena varijanta koju se, prema davnoj tradiciji, davalo domaćim životinjama. Dijeljenjem opłateka i čestitanjem članima obitelji otvara se Badnja večer. Pokloni Toga dana dobra će djeca naći lijepe poklone ispod bora. U Šleskoj poklone donosi Djetešce, u Velikopoljskoj Gwiazdor, na jugu Anđeo, a u cijeloj Poljskoj Djed Božićnjak. Nekoć se vjerovalo da… * ...kakav bude Badnjak, takva će biti cijela nadolazeća godina. Zbog toga se ne smijemo svađati! * ...u ponoć životinje pričaju ljudskim glasom. Provjerite ove godine što Vam kućni ljubimci imaju za reći… :) * ...treba probati sva jela s blagdanskog stola! Koliko jela ćemo zaostaviti, toliko ćemo lijepih događaja promašiti! * ...djevojke koje nisu uspjele otkriti detalje svoje udaje na svetog Andrije, imale su novu priliku na dan Badnjaka. Poznato je bilo gatanje iz sijena stavljenjog ispod stolnjaka - djevojke su vukle pojedinačne slamice - zelena je označavala brzu udaju, uvenuta - dugo čekanje, žuta - čistoću… *...da bi osigurali bogatstvo, neki u novčanik stavljaju ljusku šarana koji se pripremao za večeru... Koja Vam je tradicija najzanimljivija? :) Već smo naučili kako se zove božićno drvce na poljskom - da, choinka, odlično! Vrijeme je, dakle, da malo zavirimo u povijest tog prelijepog blagdanskog ukrasa. Za većinu nas Božić bez okićenog bora ili jelke je skoro nezamisliv, iako njegovo podrijetlo uopće nije kršćansko. Suvremeno božićno drvce zapravo je potomak obične grane ukrašene slatkišima i raznim simbolima bogatstva, poznate već u antično doba. Slaveni središnje Europe pripremali su granu bora za proslavu nadolazeće godine i kitili ju orasima, jabukama, figuricama od tijesta u obliku domaćih životinja, kolačićima (poput medenjaka), svijećicama (njihov je plamen prizivao proljetno sunce) i zvončićima (štitili su od zla). U Poljskoj se takav ukras zvao podłaźnica, podłaźniczka ili podłaźnik. Vješalo ga se iznad prozora, vrata ili stola. Podłaźniczka je u kuću donosila sreću i bogatstvo. Vjerolalo se da iglice tog božjeg drvca štite od bolesti, gromova i zlih duhova. Zelene grančice također su simbolizirale život i preporod. Prve su se jelke pojavile u Poljskoj tek u 19. stoljeću, uglavnom u gradovima, u kućama Nijemaca i evangelika njemačkog podrijetla. Kasnije, isto pod njemačkim utjecajem, jelke su stigle do Pomorja, Varmije i Mazurije. S vremenom, tradicija kićenja božićnog drvca se proširila cijelom državom, ali taj je proces ipak bio sporiji. Još u međuratnom razdoblju po selima, naročito diljem južne i središnje Poljske, jelke su bile prava rijetkost. Moja baka, rođena 1933. godine, sjeća se iz svog djetinjstva božićnog ukrasa od zimzelenih grana, koji se stavljao ispod stropa i dekorirao košaricama od papira sa sitnim bombončićima, orasima i ukrasima od slame. Badnjak je u Poljskoj zasigurno najiščekivaniji dan u cijeloj godini. Za Badnju se večer Poljaci danima pripremaju: izrađuju ukrase za kuću i božićno drvce, nabavljaju opłatek, traže poklone i naravno, planiraju jelovnik. Badnja večera, iako posna, najbogatija je večera u cijeloj godini. Na tome zahvaljujemo tradiciji koja kaže da na blagdanski stol treba staviti čak dvanaest raznih jela. Zašto pripremate dvanaest jela umjesto starog dobrog ribljeg paprikaša? Kakva je to luda tradicija, dragi Poljaci? - pitaju zbunjeni Hrvati, ali i ne samo oni. Jasno je da tu postoje brojna objašnjenja. Najprije, dvanaest jela na blagdanskom stolu simbolizira dvanaest apostola ili, prema drugom tumačenju, dvanaest mjeseci u godini. Ipak, potrebno je naglasiti da se nije uvijek pripremalo toliko jela. Nekoć su ljudi smatrali da na stolu mora biti neparni broj jela; dakle – pet, sedam, jedanaest ili više. Broj je ovisio od materijalnog statusa obitelji. Drugo, jela koja pripremamo za Badnjak su izuzetna. Badnjak je vjerojatno jedini dan u godini kada većina Poljaka večera otprilike jednako. Jela se tek malo razlikuju (uglavnom po regijama), ali pripremaju se od istih sastojaka kao što su ribe, kiseli kupus, gljive, korijenasto povrće, mak, med, žitarice. Među najpoznatijim jelima za poljski Badnjak nalaze se juhe (riblja juha, juha od gljiva, juha od cikle), jela s kiselim kupusom i gljivama, ribe pripremljene na više načina (uglavnom šaran i haringa), slatka jela s makom ili medenjaci. Izbor navedenih sastojaka nije slučajan i ima svoje korijene u starim običajima još iz poganskih vremena. U prošlosti su ljudi u to doba godine pripremali zahvalnu gozbu gdje su prevladavala jela pripremljena od plodova iz vrta, šume, polja i rijeka, što je osiguravalo dobrobit u sljedećoj godini. Osim toga, sastojcima poput meda, maka, kupusa, gljiva ili orašastih plodova pripisivala su se natprirodna djelovanja. Pogledajmo ih malo detaljnije. Mak. Bez maka nema Badnjaka! Mak možemo naći u slatkim jelima, skoro uvijek u društvu meda, orašastih plodova, grožđica i ostalog sušenog voća. Od maka se najčešće pravi makovnjača od dizanog tijesta, ali u poljskim kuharicama možete naći i druge vrste raznoraznih kolača s makom. Dosta su popularna jela: kluski z makiem (tjestenina s makom), makówki (sleška varijanta jela s makom u kojoj se slojevi makove smjese preslažu s pecivom prethodno natopljenim u mlijeku; možda zvuči neobično, ali svi se Šlezani slažu da je ovo jelo doista prefino!), łamańce (sitni kolačići izmješani s makovom smjesom) i kutia (jelo od skuhane pšenice s makom, medom i grožđicama ili drugim dodacima). Kutia se jede na istoku Poljske. Moguće da je se sjećate iz naše priče o Danu umrlih… Nije to pogreška. Nekoć se kutiu pripremalo kao obredni obrok dušama pokojnika koji nam dolaze u posjet iz zagrobnog svijeta. Smatralo se da je mak posebna magična biljka što nas povezuje s drugim svijetom. Mak na blagdanskom stolu simbolizirao je miran san, podsjećao na tišinu, čistoću i utjehu. Osim toga, bezbroj crnih zrnaca garantirao bi bogatstvo i plodnost. Ako planirate povećati obitelj ili želite beskrajne količine novaca u nadolezećoj godini, obavezno skuhajte nešto s makom za Badnjak. Isto tako dobrobit i bogatstvo označavale su žitarice, stoga na blagdanskom stolu ne može nedostajati kruha! Naši su preci dobro poznavali ljekovita svojstva meda koji se dodaje slatkim jelima od maka. Vjerovali su da med štiti od zla, donosi sreću i blagostanje, pa pojeden na Badnji dan osigurava sklonost natprirodnih snaga i dobar, dug život. Najpoznatiji su slatkiši s medom, naravno, već spomenuti medenjaci. Osim malih kolačića Poljaci peku i medeni kolač sličnoga okusa, presložen pekmezom od šljiva ili marcipanom. Jednako su tako važan dodatak bili i ostali orašasti plodovi, koji oduvijek simboliziraju tajnu, novac i plodnost. Orasi su se jeli radi mudrosti koju donose, a lješnjaci radi plodnosti i strpljenja. Bademi su simbolizirali nadu i novi život. Dakle, ako Vam se približavaju teški ispiti, nemojte riskirati, pojedite malo oraha 24. prosinca. Među slatkim sastojcima imamo i voće koje u svakoj kulturi upućuje na plodnost i vitalnost. Posebnim su se vrstama voća pripisivala i posebna svojstva: jabuke garantiraju ljubav, zdravlje i mir, kruške dugovječnost, a sušene šljive štitile su od zlih duhova. Voće, svježe ili sušeno, uglavnom se koristi za kolače i deserte. Od šušenih šljiva ili mješavine sušenog voća pravi se također i kompot koji je, bez sumnje, najpoznatiji napitak na blagdanskom stolu (i noćna mora većine djece). Magična su se svojstva pripisivala kupusu i gljivama. Ranije se kupus uglavnom kiselio za zimnicu i s tim razlogom su naši preci u njemu vidjeli izvor životnih snaga i životodajne moći. Gljive su, međutim, nerijetko naši preci upotrebljavali i u magičnim obredima. Vjerovali su u njihovu čudesnost jer su rasle u šumi, a šuma se smatrala tajnovitim i neobuzdanim mjestom. Gljive su omogućavale povezivanje sa svijetom umrlih. Na Badnjak su jela s gljivama garantirala sreću i dobrobit. Danas na blagdanski stol serviramo kupus s gljivama ili različita jela punjena kupusom i gljivama kao što su: pieroge, krokiety (pohane palačinke) ili kulebiak (vrsta savijače). Neki vole kiseli kupus, pripremljen sa sušenim graškom ili pohane gljive. Za Badnju večer kuhamo i jela od korijenastog povrća. Najpoznatiji je barszcz - juha od cikle obično servirana s tjesteninom (uszka) punjenom... pogodite čime?! Naravno, kupusom i gljivama, a ponekad samo gljivama. Vrijedno je spomenuti da se prije vjerovalo kako cikla donosi dugovječnost i ljepotu. Ta teorija nalazi svoj smisao jer je cikla puna vitamina i minerala. Ljepote nikad nije previše dakle nemojte zaboraviti pojesti i barem malo cikle na Badnjak. Toplo Vam preporučamo barszcz, iako provjereno znamo da su Hrvati pomalo skeptični prema ideji kuhanja juhe od cikle... Zadnja, premda jednako važna namirnica koja krasi blagdanski stol je - riba. Svaka poljska obitelj ponosi se svojim ribljim jelima, od kojih se ističu riblja juha, riba na grčki (ne, Grci zapravo ovo ne jedu; riba na grčki poljski je izum i označava riblji file u korijenastom povrću koje se prethodno riba, nakon toga dinsta u pasiranoj rajčici), prženi/pohani šaran, šaran na židovski način, salata od haringe... Riba se smatra posnim jelom i najstariji je simbol kršćanstva. Poljska tradicija je, po pitanju pripreme jela za Badnjak, jako snažna. Svake se godine priprema niz jela koja nose posebnu simboliku. Naravno, većini ljudi ona nije poznata; jednostavno kuhamo jela koje su nam kuhale naše mame i bake, što znači da se stara kulinarska znanja prenose na mlađe generacije. Osim pripremanja simboličnih jela, u poljskoj su kulturi i tradiciji prisutna i mnoga druga vjerovanja vezana uz Badnju večer. ...a o njima ćete pročitati uskoro! :) HR U poljskom obrednom kalendaru oduvijek je bilo nekoliko posebnih, gotovo magičnih datuma kad su ljudi mogli zaviriti u budućnost i saznati što im donosi. Jedan je od tih datuma 29. studenoga, poznat pod nazivom andrzejki. Prema starim vjerovanjima, u noći koja prethodi danu svetoga Andrije (Andrzej - poljska varijanta tog imena), neudane djevojke mogu ugledati budućeg supruga pomoću nekoliko vradžbina. Ne znamo točno porijeklo te tradicija. Poljski folkloristi, među ostalima i Witold Klinger, vjeruju da noć andrzejaka potječe iz Grčke. Najstariji poljski tekst u kojem se spominje taj običaj je djelo Marcina Bielskoga Komedyja Justyna i Konstacyjej iz 1557. godine. Bielski piše o izlijevanju voska u vodu. Taj obred provodi jedan od ženskih likova u djelu. Vrijedi spomenuti da se proricanje budućnosti iz raznolikih voštanih figurica prakticiralo već u antičkoj Grčkoj, a izlijevanje voska ostalo je najpopularnija vradžbina za andrzejki do danas. Poznato je bilo i izlijevanje olova jer se olovo smatralo posebnim metalom. Brak, koji je prorečen na taj način, kako su uvjeravale starije iskusne gospođe, trebao bi biti puno trajniji nego onaj koji je predviđen izlijevanjem voska. Djevojke, koje su čeznule za saznanjem tko će im postati muž, imale su na raspolaganju bezbroj načina zavirivanja u budućnost. Ako ste i Vi znatiželjni, možete isprobati sljedeće starinske metode: - navečer tiho dođite do susjedove kuće. Pazite da Vas nitko ne vidi! Stanite pored vrata ili prozora i pažljivo prisluškujte. Ako je prva riječ koja se začula „da” - odlično, vjenčanje dolazi uskoro! Ako začujete „ne”, trebat ćete se još malo strpjeti... - navečer izađite u dvorište i poslušajte s koje strane laje pas. Iz tog će pravca sigurno doći Vaš najdraži. - držite strogi post cijeli dan pa za večeru pojedite slanu haringu. Onaj koji Vam u snu doda vode bit će Vaš muž. Možete dodatno staviti pod jastuk muške hlače da osigurate viziju u snu. - navečer izađite na polje sami (ne, pas ne može s Vama) i posadite konoplje. Na putu prema kući pokupite jedan kamen. Stavite ga ispod jastuka pa pođite spavati. Zgodan muškarac, koji će u Vašem snu izaći iz konoplja, jednog će Vas dana zaprositi. - u ponoć zavirite u krušnu peć ili u bunar. Ugledat ćete lice Vaše ljubavi. Samo pazite - vizija spavajućeg muškarca može označavati da će Vaš dragi biti jako lijen i nesposoban! - u ponoć pogledajte u viseće zrcalo nasuprot vrata. S muškarcem koji će se pokazati na vratima otići ćete do oltara. - u vazu s vodom stavite grančicu višnje. Ako će na Badnjak procvjetati, vjenčanje se sigurno bliži. - pomolite se svetom Andriji iz Betsaide, zaštitniku zaljubljenih i braka. On će Vam sigurno pomoći. Proricatelji su, jasno je, imali i svoje pomagače prilikom gatanja i proricanja. To su bile uglavnom kućne životinje. Izvrsno su znale gatati mačke, kokoš ili pas. Kako je taj obred izgledao? Djevojke su stajale u krugu i puštale unutra crnu mačku. Djevojka pored čijih je nogu mačka pokušavala pobjeći iz kruga, mogla se već polako pripremati za svadbu. Crna kokoš je rado gatala iz komadića kruha koje su djevojke prethodno posložile u krug - svaka je trebala staviti svoj komad. Djevojka, čiji je komad kokoš prvi pojela, prva bi se trebala udati. Na isti je način gatao pas (osim toga što je radije birao između komadića kruha s malo masti). Ponekad su djevojke pekle posebne krušćiće za tu „ceremoniju”. Običaj gatanja na andrzejki živ je do danas, iako mu više ne predajemo takvu važnost. Andrzejki u obliku vesele zabave održavaju se često po školama, klubovima ili su organizirane kod kuće. Također, andrzejki nisu više rezervirane za neudane djevojke - u gatanju mogu sudjelovati svi koji to žele. Vrijedi napomenuti da su nekoć i muškarci imali svoj posebni dan za gatanje - 24. studenoga, dan prije svete Katarine, poznat pod nazivom katarzynki. Međutim, nije bio tako popularan kao što andrzejki i danas je, nažalost, sasvim zaboravljen. Vračanje je sastavni dio slavlja, a najpopularnija vradžbina je i dalje izlijevanje voska u figure. Zanimljivo je da je običaj andrzejaka tako snažno ukorijenjen u poljsku kulturu da ga se više ne poistovjećuje s poganskim magičnim obredima. Čak i konzervativnoj poljskoj Crkvi slavljenje andrzejaka ne predstavlja problem - smatra ih se uglavnom zabavom. Ako i Vi želite zaviriti u budućnost pomoću voska, pripremite zdjelu s hladnom vodom, ključ i rastopljeni vosak. Polako izlijte malo voska kroz rupicu od ključa na vodu. Kad se stegne u vodi, oprezno izvadite figuricu i pažljivo pogledajte oblik koji ste dobili, jer on simbolizira Vašu nadolazeću godinu. Među ostalim današnjim „magičnim obredima” koje se provodi na andrzejkama nalaze se: - šalice sudbine: pripremite nekoliko šalica. Ispod njih stavite burmu (simbolizira vjenčanje), krunicu (simbolizira život u samostanu), novčić (simbolizira bogastvo), ključ (simbolizira kuću), kocku šećera (simbolizira sreću i slatki život). Ostavite i praznu šalicu (nažalost, označava peh i nepriliku). Šalica koju će sudionik igre izabrati, pokazuje kakva mu budućnost stiže. - ljubavno voće: pripremite jabuku (jedna za svaku osobu). Ogulite ju u jednom potezu tako da dobijete „vrpcu”. „Vrpcu” bacite iza leđa. Pogledajte koje slovo ste dobili od bačene kore. To je prvo slovo imena Vaše ljubavi. - plivajuće svijećice: male svijećice stavite u ljuske oraha. Jedna simbolizira djevojku, druga dečka. Stavite ih u zdjelu s vodom. Ako se sretnu - veza je sigurna. - utrka cipela. Cipele iz lijeve noge stavite pod zid u redu. Zadnju stavite naprijed. Nastavite „šetnju” u smjeru vrata sobe. Vlasnica cipele koja je prva stigla na prag, prva će se udati. Prije spavanja možete obaviti posljednju zanimljivu vradžbinu. Pripremire papiriće s imenima i stavite ih pod jastuk. Ujutro, kad se probudite, izvucite jedan papirić i pročitajte. To je ime Vašeg suđenog muškarca. PL Magiczna noc 29 listopada Było kilka takich dni w polskim kalendarzu obrzędowym, które, według dawnych wierzeń, pozwalały ciekawskim zajrzeć w przyszłość. Jedną z magicznych dat była wigilia świętego Andrzeja, czyli „święto” zwane do dziś andrzejkami. W ten dzień niezamężne dziewczęta mogły, pomagając sobie różnymi wróżbami, dowiedzieć się czegoś o swoim przyszłym mężu - poznać jego imię, zawód, status materialny, a może nawet ujrzeć go we śnie. Magicznym obrzędom matrymonialnym patronował święty Andrzej z Betsaidy, opiekun małżeństw oraz zakochanych. Nie wiemy, skąd dokładnie pochodzą andrzejki. Polscy etnolodzy, między innymi Witold Klinger, skłaniają się ku teorii dowodzącej, że ojczyzną tego obyczaju jest Grecja. Najstarsze polskie źródło, w którym wspomina się o andrzejkach, jest Komedyja Justyna i Konstacyjej Marcina Bielskiego pochodząca z 1557 roku. Jedna z bohaterek utworu w wigilię świętego Andrzeja wróży sobie z wosku. Warto wspomnieć, że wróżenie z woskowych figur było obrzędem praktykowanym już w antycznej Grecji. Lanie wosku na wodę pozostało najpopularniejszą wróżbą andrzejkową do dzisiaj. Dawniej istniał jeszcze drugi wariant tej wróżby, w którym na wodę wylewało się gorący ołów, uważany za metal o szczególnych właściwościach. Małżeństwo wywróżone ołowiem miało być trwalsze niż to wywróżone kruchym woskiem, a przynajmniej tak twierdziły doświadczone zamężne niewiasty. Panny, które chciały się dowiedzieć, kim będzie ich mąż, miały do dyspozycji wiele interesujących sposobów odkrywania przyszłości. Jeśli należycie do grona ciekawskich, możecie spróbować starych metod, wypróbowanych przez pokolenia dziewcząt: - wieczorem cicho podejdźcie pod dom sąsiada. Zakradnijcie się pod okno lub drzwi i uważnie słuchajcie. Jeśli pierwszym słowem, które usłyszycie, będzie „tak” - wspaniale, rychły ślub murowany. Jeśli zaś słowem tym będzie „nie”, musicie się uzbroić w cierpliwość, bo przyjdzie wam jeszcze trochę poczekać… - wieczorem wyjdźcie przed dom i nadsłuchujcie, z której strony dobiega szczekanie psa. Z tej strony nadejdzie wasz ukochany. - pośćcie przez cały dzień, a na kolację zjedzcie słonego śledzia. Mężczyzna, który we śnie wam poda wodę, zostanie waszym mężem. - wieczorem wyjdźcie na pole sami (tak, całkiem sami, psa zostawcie w domu) i zasadźcie konopie. Po drodze do domu zabierzcie kamień, który przed snem włożycie pod poduszkę. Dla wzmocnienia wizji, razem z kamieniem włóżcie pod poduszkę męskie spodnie. Przystojny mężczyzna, który wyjdzie z konopi w waszym śnie, poprowadzi was już wkrótce do ołtarza. - o północy spójrzcie w lustro wiszące naprzeciw drzwi. Młodzieniec, który stanie w drzwiach, pewnego dnia poprosi was o rękę. - o północy zajrzyjcie do studni albo do pieca chlebowego. Śpiący mężczyzna, który wam się ukaże, będzie waszym mężem. Z tą wróżbą należy jednak być ostrożnym, gdyż wizja śpiącego mężczyzny może oznaczać, że wasz przyszły mąż będzie leniwy… - do wazonu z wodą wstawcie gałązkę wiśni. Jeśli zakwitnie na Boże Narodzenie, oznacza to, że wesele jest tuż-tuż - pomódlcie się do świętego Andrzeja. On wie, co robić. Pomoże wam bez wątpienia. Znakomitymi andrzejkowymi wróżami były zwierzęta domowe. Pies, czarny kot, czarna kura z łatwością wskazywały pannę, która pierwsza wyjdzie za mąż. Wystarczyła mała zachęta w postaci kawałków chleba (dla kury, czasami też koguta albo gąsiora) albo chleba ze smalcem (dla psa). Dziewczęta biorące udział we wróżbie układały w kółko swoje kawałki chleba. Wierzono, że panna, której kawałek został zjedzony jako pierwszy, pierwsza wyjdzie za mąż. Podobnie wyglądała wróżba z kotem - dziewczęta stawały w kółku i wpuszczały kota do środka. Ta, obok czyich nóg kot próbował się wymknąć z kółka, powinna jako pierwsza stanąć na ślubnym kobiercu. Andrzejki niegdyś były ważnym i wyczekiwanym dniem. Dziewczęta przez cały dzień bacznie wyglądały „znaków”, które mogłyby zinterpretować jako pomyślną wróżbę na przyszłość, przywiązywały ogromną wagę do snów i praktykowały magiczne obrzędy, które miały im pomóc w zapewnieniu sobie szczęśliwego związku. Warto wspomnieć, że podobny dzień wróżb mieli też kawalerowie. W katarzynki, czyli wigilię świętej Katarzyny, mogli ujrzeć we śnie przyszłą małżonkę. Katarzynki nie były jednak tak popularne jak andrzejki, a kawalerowie nie wróżyli sobie z taką pasją jak panny - nie zachowały się opisy zbyt wielu „męskich” wróżb. Prawdopodobnie młodzieńcom nie spieszyło się aż tak do ożenku… Obyczaj katarzynek jest dzisiaj całkowicie zapomniany. Andrzejki natomiast nie tracą na popularności i są niemal obowiązkową doroczną tradycją, obchodzoną w szkołach, klubach czy na domowych imprezach. Interesującym faktem jest to, że znany z konserwatywnej postawy polski Kościół nie uważa (na ogół) celebrowania Andrzejek za niewskazane, mimo pogańskiego rodowodu tego „święta”. Być może święty Andrzej, patron andrzejkowych tradycji, łagodzi obyczaje… Andrzejki dzisiaj są przede wszystkim zabawą. Nie są zarezerwowane wyłącznie dla niezamężnych kobiet - we wróżbach uczestniczą wszyscy zainteresowani. Wróżby przestały mieć charakter wyłącznie matrymonialny - dotyczą przede wszystkim tego, co przyniesie nadchodzący rok. Ulubioną wróżbą jest niezmiennie lanie wosku. Do przeprowadzenia wróżby przygotujcie miskę z zimną woda, klucz i roztopiony wosk. Następnie powoli wylejcie wosk na wodę przez dziurkę od klucza. Poczekajcie chwilę i wyciągnijcie swoją woskową figurę. Przyjrzyjcie się jej dobrze, bo symbolizuje waszą przyszłość. Innymi znanymi współczesnymi wróżbami są:
HR
11. studenoga u Poljskoj se obilježava nekoliko događaja. Toga dana slavi se najvažniji državni praznik - Narodni dan neovisnosti. Poljska je Vlada 23. travnja 1937. godine donijela odluku da se 11. studenog obilježava taj praznik. Nakon II. svjetskog rata, kad je Poljska ušla u blok komunističkih država, Dan neovisnosti je izbrisan iz kalendara. Ponovno je u njega vraćen 1989. godine i slavimo ga do danas. 11. studenoga je simboličan datum. Proces stjecanja neovisnosti bio je jako složen i dugotrajan, a to znači da nije jednostavno odrediti jedan prijelomni događaj. Dan neovisnosti nas podsjeća da se Poljska vratila na karte Europe 1918. godine, nakon podjela svog teritorija između Rusije, Pruske i Austrije. 123 godine trajala je nevolja Poljaka, a s njom i dugotrajna borba protiv neprijatelja: i oružjem, i riječju. U to su se doba organizirale pobune i ustanci, organizirala se ilegalna nastava poljskoga jezika i povijesti. Poljaci su na sve načine nastojali očuvati narodni identitet. Konačno nakon I. svjetskog rata, Poljskoj je vraćena sloboda. Veselje će potrajati dvadeset godina, do II. svjetskog rata, kad će se Poljska ponovno naći pod okupacijom Njemačke. Slave li Poljaci Martinje? Obilježavanje dana svetoga Martina nije u Poljskoj opća praksa. Većina je zaokupljena Danom neovisnosti koji se slavi istoga dana. Međutim, stanovnici nekih regija vole dvostruko slavlje pa se posebno pripremaju za taj blagdan. Ako ste toga dana zalutali u Poznanj, veliki ste sretnici. Taj grad je poznat po bogatoj tradiciji obilježavanja Martinja. Najslavniji je simbol tog blagdana Martinova kifla. Kifla u obliku potkove priprema se od polulisnatog i puni nadjevom od bijelog maka i badema. U Poznanju dugo kruži priča da je tradicija pečenja tih ukusnih kiflica započela 1891. godine u poznanjskoj župi svetog Martina. Navodno, kad se približavao kirvaj povodom tog blagdana, tamošnji je župnik Jan Lewicki zamolio vjernike da naprave nešto za siromašne kako je to činio njihov zaštitnik. Prisutan na misi, slastičar Józef Melzer, ispekao je tri tepsije kifli i donio ih pred crkvu kako bi ih podijelio gladnima. Po uzoru na njega, idućih godina priključili su se i drugi slastičari. Bogatiji su kifle mogli kupiti, a siromašniji su ih dobivali besplatno. Običaj je preuzelo 1901. godine Društvo slastičara. Nakon I. svjetskog rata tradiciju dijeljenja kiflica obnovio je Franciszek Rączyński. Nakon II. svjetskog rata, običaj je od zaborava spasio Zygmunt Wasiński. Do danas se u Poznanju jednom godišnje peku Martinove kifle koje svi stanovnici grada obožavaju. Oblik potkove nije, naravno, slučajan. Priča se da je jedan pekar (možda čak i legendarni Józef Melzer?) u snu ugledao svetog Martina na konju. Pokupio je potkovu koju je Martinov konj izgubio i odlučio da će peći kolače tog oblika. Ako ste već probali legendarnu kiflu, možete nastaviti sa slavljem. Poznanj je jedini grad u Poljskoj gdje ulica ima svoj… imendan! Nije teško pogoditi čija je to ulica. Nakon mise, iz crkve svetog Martina kreće šareni pohod koji „vodi” taj svetac, odnosno, umaskirani muškarac koji predstavlja tog zaštitnika. Povorka ide kroz cijelu ulicu do dvorca gdje se svetom Martinu predaju ključevi grada. Taj simboličan gest otvara zabavu – goste imendana čekaju kazališne predstave, filmovi, koncerti, brojne izložbe te sajam na kojem se mogu probati Martinove kifle, vino i druge slastice. Dan završava vatrometom ispred dvorca. PL Dlaczego 11. listopada w Polsce jest taki ważny? Przede wszystkim, 11. listopada obchodzimy Dzień Niepodległości. Jest to umowna data, ustanowiona 23 kwietnia 1937 roku przez ówczesne władze polskie. Warto pamiętać, że aż do zakończenia I Wojny Światowej Polska znajdowała się 123 lata pod zaborami i właściwie nie istniała na mapach Europy. W trudnych czasach niewoli Polacy walczyli zbrojnie w licznych powstaniach przeciwko zaborcom oraz wkładali wiele trudu w ocalenie języka polskiego i polskich tradycji. 11. listopada obchodzimy również dzień świętego Marcina. Szczególnie huczne obchody odbywają się w Poznaniu. Jeżeli znajdziecie się w tym mieście 11 listopada, koniecznie spróbujcie wypiekanego specjalnie na ten dzień rogala marcińskiego, przygotowanego z ciasta półfrancuskiego, wypełnionego słodkim nadzieniem z białego maku i migdałów, oblanego lukrem. Rogal jest z pewnością najbardziej znanym symbolem obchodów dnia świętego Marcina. W Poznaniu mówi się, że tradycja wypiekania tego smakołyku sięga 1891 roku. Podobno proboszcz tamtejszej parafii św. Marcina poprosił mieszkańców o zrobienie dobrego uczynku dla ubogich, tak jak to czynił święty Marcin. Na mszy znajdował się cukiernik Józef Melzer, który słowa kapłana wziął sobie mocno do serca i na świętomarciński odpust przyniósł pod kościół trzy blachy nadziewanych rogalików, które rozdał głodnym. Wkrótce w jego ślady poszli inni piekarze i cukiernicy. Wypiek Melzera stał się bardzo popularny - rogaliki nie tylko rozdawano, ale też zaczęto sprzedawać tym, którzy sobie mogli na zakup pozwolić. Kształt rogalika oczywiście nie jest przypadkowy. Podobno pewnemu piekarzowi (może Melzerowi?) we śnie ukazał się święty Marcin jadący na koniu. Piekarz podniósł zgubioną przez konia podkowę i postanowił piec podobne do niej rogale. Poznań jest wyjątkowym miastem, w którym ulica obchodzi swoje imieniny. Nietrudno się domyślić, czyjego imienia jest ta ulica… Tą ulicą 11. listopada przechodzi barwny korowód ze świętym Marcinem na czele. Pochód kończy się wręczeniem świętemu Marcinowi kluczy do bram miasta. Na gości imienin w tym dniu czekają liczne rozrywki: przedstawienia, wystawy, projekcje filmów, a także jarmark z lokalnymi specjałami, pośród których nie może oczywiście zabraknąć rogali świętomarcinskich. HR Bliži nam se blagdan koji slavenski dio Europe istovremeno i mrzi, i obožava. Riječ je o Halloween-u. Dok se Britanci, Irci i Amerikanci pripremaju za tu noć, biraju kostime s kojima će preplašiti pola kvarta, traže najzgodniju bundevu, kupuju „strašne” ukrase za kuće i stanove, Poljaci se bore sa svojom nedoumicom. Halloween se u Poljskoj pojavio u devedesetim godinama i postaje svake godine sve popularniji, posebno ga obožavaju djeca. Neki te nove običaje smatraju simpatičnim i zabavnim; osim toga, malo veselja još nije nikome naškodilo, posebno na kraju tmurnog listopada. Drugi se glasno bune - nema mjesta u katoličkoj državi za onakve praznovjerne razonode. Zar nemamo svoju vlastitu prekrasnu tradiciju posjećivanja groblja na znak sjećanja naših najdražih pokojnika? Međutim, ne svi znaju da se također u Poljskoj nekada slavio 31. listopada. Prisjetimo se obreda zvanog Dziady. Riječ dziady označavala je umrle pretke s kojima su živući probali kontaktirati: pripremali su obrednu gozbu i dozivali duhove. Našeg velikog pjesnika Adama Mickiewicza ta je tradicija toliko nadahnula da je napisao dramu pod istim nazivom (drugi dio drame predstavlja način izvođenja tog obreda). Još u 19. stoljeću, kad je Mickiewicz slagao Dziady, tradicija je bila živa i prisutna u istočnim dijelovima Poljske - prisjetimo se da je Poljska pokrštena 966. godine… U cijeloj se Poljskoj vjerovalo da u noći koja prethodila Danu mrtvih duše pokojnika mogu posjećivati svoja stara ognjišta. Zato su im se navečer ostavljala pritvorena ulazna vrata, a na stolu je ih čekala votka, kruh i druga jela. U nekim se regijama (npr. na istoku) pripremala čak i veća gozba: pekao se kruh, kuhao bob, grah, leća i pripremala se kutia - jelo od pšenice, maka i meda. Sva su se jela ostavljala duhovima na stolu, kako bi se mogli nahraniti preko noći. Preko dana hrana se odnosila na groblje i stavljala na grobove. Neki kućni poslovi bili su zabranjeni tih dana - domaćini su izbjegavali šivanje, izlijevanje vode kroz prozor, gaženje kiselog kupusa ili izrađivanje maslaca, zato što bi slučajno mogli ozlijediti i povrijediti dušu koja prolazi kroz kuću. Također nisu se bacali ostaci hrane, a ljudi su pokušavali zadovoljiti sve potrebe duhova da bi ostali s njima u najboljim odnosima. Diljem cijele Poljske ljudi su darežljivo dijelili novac i hranu putujućim prosjacima koji su hodočastili od crkve do crkve. Vjerovalo se da će molitva takvoga pobožnog prosjaka sigurno biti uslišana. Neki su čak smatrali da preminuli preci mogu posjećivati svoje rođake u liku crkvenih prosjaka. Zbog toga su ih često častili jelima koja su preminuli preci najviše voljeli. Poznata je praksa bila paljenje vatre pored groblja i na raskržjima da bi se duše mogle zagrijati prije povratka u svoj svijet. Osim toga, prema vjerovanjima ljudi vatra je branila od zloduha i utvara u koje su se pretvarale izgubljene, lutajuće duše samoubojica. Danas na grobovima palimo lampione koji su podsjetnik na taj stari običaj. Lampione shvaćamo, ipak, na drugi način - plamen simbolizira život i sjećanje - dok lampion gori, žive isto i uspomene na naše najdraže pokojnike. Možda se i neka usamljena duša pored njih grije. Tko zna? PL Polskie Halloween? Nadchodzi Halloween, święto, które wywołuje w Polsce niemałą konsternację. Pojawiło się w naszym kraju w latach dziewięćdziesiątych. Dziś już nikogo nie dziwi wybieranie „strasznego” stroju na szkolną zabawę, rzeźbienie w dyniach, można nawet spotkać dzieci na cukierkowych łowach, wędrujące od drzwi do drzwi. Podczas gdy jedni beztrosko bawią się na halloweenowych imprezach - przecież ostatecznie trochę śmiechu i zabawy jeszcze nikomu nie zaszkodziło, drudzy głośno i otwarcie się sprzeciwiają „głupim modom z Ameryki” czy „pogańskim obyczajom”. W kraju od przeszło dziesięciu stuleci katolickim na żadne diabelskie rozrywki nie może być miejsca. Dzień Wszystkich Świętych obchodzony pierwszego listopada wprowadził do kalendarza papież Grzegorz IV w 835 roku. Ponad sto lat później, w 998 roku ustanowiono Dzień Zaduszny, obchodzony drugiego dnia listopada. Pierwsze święto jest dniem pamięci o świętych Kościoła Katolickiego, drugie natomiast to dzień modlitw i nabożeństw ku czci wszystkich zmarłych, również dusz oczekujących na zbawienie. Obecnie 1 XI jest w Polsce dniem ustawowo wolnym od pracy. Polska w szeregi krajów chrześcijańskich weszła w II połowie X wieku, kiedy książę Mieszko I postanowił przyjąć od Czechów chrzest. Proces chrystianizacji trwał przez stulecia -stare słowiańskie obyczaje obecne na polskich ziemiach od pokoleń, nie były takie łatwe do wykorzenienia. Jeszcze w XIX wieku na wschodzie Polski obchodzono Dziady w… przeddzień Wszystkich Świętych, 31 października. Dziady oznaczały po prostu zmarłych przodków (dziś już nie używamy tego słowa w takim kontekście). Przygotowywano dla nich ucztę, a następnie przywoływano ich duchy. Warto wiedzieć, że obyczaj ten stał się inspiracją dla Adama Mickiewicza do napisania dramatu o tym samym tytule. Druga część „Dziadów” opisuje ceremonię, w której żywi nawiązują kontakt ze zmarłymi. W całej Polsce wierzono, że w noc poprzedzającą Wszystkich Świętych duchy zmarłych powracają do swoich starych domostw. Zadaniem żywych było zadbanie o dobre relacje z duchami przodków, dlatego też na stole czekała na nich strawa i… wódka. W niektórych rejonach Polski szykowano większy poczęstunek - pieczono chleb, gotowano soczewicę, bób, groch, przygotowywano kutię (potrawę z pszenicy, maku i miodu). W nocy pokarm czekał na dusze zmarłych chcące się posilić, w dzień odnoszono go na groby. Należało zadbać o bezpieczeństwo duchów wędrujących przez dom. Nie wolno było wylewać pomyj przez okno, tkać i szyć, deptać kapusty czy ubijać masła. Te niebezpieczne prace domowe mogłyby ducha zranić albo urazić, a to z kolei mogłoby ściągnąć na dom nieszczęście. Ubodzy żebracy pielgrzymujący od kościoła do kościoła, nazywani dziadami kościelnymi, w te dni mogli liczyć na obfite datki w zamian za modlitwę w intencji zmarłego z rodziny darczyńcy. Wierzono również, że w postaci takiego pobożnego pielgrzyma może przybywać duch zmarłego bliskiego. Niektórzy, chcąc zaskarbić sobie jeszcze większą przychylność duchów, gotowali żebrakom ulubione dania swoich zmarłych bliskich. Na cmentarzach oraz rozstajnych drogach często palono ogniska, przy których, według wierzeń, ogrzewały się duchy zmarłych. Ponadto ogień chronił przez złymi duchami i upiorami, w które mogły się przeobrazić dusze samobójców albo ludzi zmarłych nagłą śmiercią. Echem tego zwyczaju są dzisiejsze znicze palone na grobach najbliższych. Współcześnie ich symbolikę objaśniany w inny sposób: płomień oznacza żywą pamięć o zmarłych i życie wieczne. Jednak, kto wie, może ogrzeje się przy nim jakaś zagubiona dusza? MAŁGORZATA STANISZ |