Kada bi me netko upitao da opišem putovanje u Poljsku preko Erasmus programa, imala bih samo kratku izjavu: jedinstveno, inspirirajuće i korisno. U par ću rečenica opisati zašto je ovo putovanje i projekt bilo jedno od boljih događaja na koje sam imala priliku ići.
Projekt „Be employable“ za cilj je imao pripremu mladih ljudi za nadolazeće izazove vezane uz zaposlenje i sam posao. Razlog nastanka ovog projekta bila je razočaravajuća stopa zaposlenosti mladih ljudi u Europi. U projektu je sudjelovalo tridesetak ljudi iz 4 države: Poljska, Portugal, Turska te Hrvatska. U Poljskoj sam se osjećala kao kod kuće; voditelji su nas projekta kao i ostali sudionici ljubazno primili i uputili u projekt te su bili strpljivi i dali nam odgovore na svako naše pitanje. Mjesto u kojemu smo boravili zove se Opole Lubelskie. Opole mjesto je s puno šarma te prepuno divnih ljudi. Tijekom prvog posjeta, organizirali smo vožnju biciklom kojom smo vidjeli ljepote tog mjesta te bogatstvo prirode koje ga okružuje. Mjesto je vrlo mirno i ugodno te smo u večernje sate uglavnom provodili u šetnjama. Predstavnici projekta, tj. sudionici iz Poljske bili su nas voljni provesti mjestom te nam pokazali neke važne zgrade kao što je bila svečana dvorana u kojoj smo kasnije zajedno s učenicima sudjelovali na dobrotvornom koncertu. Većina se naših radionica održavala u lokalnoj školi koju je pohađao dio sudionika projekta. Učenici škole su nas dočekali malim nastupom te su sa zanimanjem sudjelovali u djelu naših projekata. Jedan smo dan odvojili za posjet malom srednjovjekovnom mjestu Kazimierz Dolny. Oduševljeni smo bili očuvanošću zgrada te smo probali lokalnu hranu i sladoled koji su bili vrhunski. Uz to, svaku smo večer organizirali tematske zabave na kojima smo mogli probati delicije drugih kultura, a tako i Poljske. Nismo ostali razočarani, a moram nadodati kako su poljska i hrvatska kuhinja vrlo slične. Valja spomenuti da se u blizini našeg boravišta u Opole nalazila i tvornica karamela koju smo gotovo svakodnevno posjećivali te isprobavali različite vrste tog slatkiša. Za mene je ovaj projekt bio jedno predivno putovanje i jedan veliki uspjeh koji nikada neću zaboraviti. U Poljskoj sam naučila mnoge stvari koje sam u životu već sada iskoristila, ali koje će mi cijeli život biti korisne, a uz to sam stekla prijatelje s kojima se rado čujem i pričam. Upoznala sam drugačiju kulturu i ljude što je ostavilo veliki dojam na mene. Nadam se da će se ovakav i još mnogi takvi projekti ponoviti te pružiti drugim mladim ljudima priliku za učenjem i druženjem uz zabavu. M.T.
0 Comments
Odlaskom na Erasmus+ u poljski grad Katowice rodila se ljubav prema poljskom jeziku. Nakon dolaska u Osijek htjela sam se uključiti u sve što ima veze s poljskim jezikom i kulturom te sam se uključila u studentski klub poljskog jezika na fakultetu. Profesorica koja vodi klub rekla nam je da uskoro počinju prijave za ljetne škole i predložila da se prijavimo, a ja, nakon odličnog Erasmusa, nisam razmišljala ni minute. Grad u koji sam imala priliku otići na ljetnu školu poljskog jezika i kulture bio je Lublin, središte Lublinskog vojvodstva, drugačiji od većine poljskih gradova koje sam obišla zbog čega me posebno privukao. Ljetna škola, u kojoj sam prvi put sudjelovala, odlično je organizirana. Domaćin ove 46. po redu Ljetne škole bilo je Katoličko sveučilište „Ivan Pavao II.“ Lublin, jedan predivan studentski kampus u kojem svaki student može pronaći sve što mu je potrebno. Prvi dan dolaska na sveučilište upoznali smo osobe koje su nas pratile kroz cijelu ljetnu školu - dekana, profesore, volontere i kolege. Inicijalnim ispitom podijelili su nas u grupe prema razinama poznavanja poljskog jezika. Predavanja su se održavala svaki dan u prijepodnevnim satima i bila su i više nego zanimljiva jer su se profesori trudili na što lakši, jednostavniji i zabavniji način ponoviti s nama ono što već znamo te nas naučiti ono što još nismo znali. Svaki dan organizirana su izlaganja o povijesti Poljske, poljskoj kulturi ili jeziku gostujućih predavača. Osim predavanja organizirane su i različite zanimljive radionice i izleti. Ponedjeljkom smo učili plesati narodne poljske plesove, utorkom smo gledali poljske filmove, srijedom smo slušali različite izvođače poljske glazbe. Izleti u Varšavu, Sandomierz, koncentracijski logor Majdanek, razgledavanje Lublina, posjeti muzejima, organizacijama, upravama i sl., gradske igre, natjecanje u čitanju poljskih jezikolomki, predstavljanje država pravi su pokazatelj raznovrsnosti programa, a zadovoljstvo nas sudionika pohvaljuje rad svih koji su u organizaciji ljetne škole. Završnom svečanošću zatvorena je ljetna škola, diplome su podijeljene te smo se svi rastali i sretni i tužni. Ono što je mi je posebno bilo drago je to što poljski jezik nismo koristili samo u učionici i na fakultetu. Grupe u kojima sam se kretala i u slobodno vrijeme uvijek su činile osobe iz različitih država i jezik kojim smo komunicirali nije bio engleski, već poljski što mi je uvelike pomoglo osloboditi se straha da ću pogriješiti dok govorim poljski. Ova mi je ljetna škola osim dodatnog znanja poljskog jezika (B1) donijela i bolje upoznavanje Poljske, Poljaka, ali i poznanstva s ljudima iz cijeloga svijeta. Sigurno je da će mi zauvijek ostati u sjećanju. :) TANJA TOPALOV U ljeto prošle godine imao sam priliku provesti tri tjedna u jednom od najvećih kulturnih i ekonomskih središta istočne Poljske – Lublinu. Ovu priliku dobio sam zahvaljujući profesorici poljskog jezika na Filozofskom Fakultetu u Osijeku, na čiji sam se prijedlog prijavio na ljetnu školu poljskog jezika i kulture. Ta tri nezaboravna tjedna proveo sam u društvu studenata, ali i učitelja iz cijelog svijeta učeći o poljskom jeziku i zanimljivostima poljske kulturi. Iako smo po mnogočemu različiti, sve nas je povezivala jedna stvar, a to je želja za svladavanjem poljskog jezika te proširivanja znanja o toj zemlji. Nastava nije bila organizirana samo na klasičan predavački način, već smo imali mogućnost sudjelovati u raznim kreativnim radionicama na kojima smo kroz pjesmu, ples i druge praktične aktivnosti učili o poljskim narodnim pjesmama, plesovima, povijesti, književnosti i filmovima. Osim učenja o poljskoj kulturi, imao sam priliku učiti i o 25 drugih nacionalnosti kroz razgovor i druženje s više od 60 drugih polaznika ljetne škole te sam tako stekao poznanstva i prijateljstva koja održavam još i danas. Izvan učionice, sate sam provodio s ostalim polaznicima u otkrivanju Lublinskih znamenitosti, muzeja, parkova i galerija te uživajući u poljskom pivu i hrani. Uz sve navedeno, svaki tjedan imali smo organizirane ekskurzije do drugih poljskih gradova poput Zamośća i Kazmierz Dolny, ali i do obližnjeg Lublinskog koncentracijskog logora Majdanek koji je svojevremeno planiran kao najveći koncentracijski logor na svijetu, no na svu sreću Nacisti nisu uspjeli dovršiti ga, a izgrađena je tek trećina od cjelokupnog planiranog kompleksa. Bez obzira na činjenicu da je izgrađena tek trećina logora, magnituda tog kompleksa i gotovo tvornička organizacija svih prostorija, baraka, plinskih komora i krematorija ne može ostaviti nikoga ravnodušnim prilikom njihovog obilaska. Osim mnogih mjesta i znamenitosti koje smo posjetili, jedna stvar koja me iznimno oduševila i koja mi je ostala u lijepom sjećanju jest žustrina kojom su ostale nacije navijale za Hrvatsku tijekom svjetskog nogometnog prvenstva, što mi je posebno bilo drago iz razloga što sam na ljetnoj školi bio jedini Hrvat! Iz istog razloga bio sam primoran koristiti se svim mogućim sredstvima i znanjem kako bih se sporazumio s drugim nacijama, a posebice Ukrajincima koji su činili više od polovice grupe, a čije znanje engleskog jezika je najčešće bilo vrlo oskudno. No bez obzira na jezičnu barijeru, to me nije spriječilo da steknem nova prijateljstva i uživam u vremenu provedenom u Poljskoj. Štoviše, boravak u Lublinu mi se toliko svidio da sam na povratku za Hrvatsku propustio avionski let (doduše zbog kvara na autobusu) te sam bio primoran pronaći alternativni put kući, što je vodilo ka uzbudljivom 30-satnom putovanju autobusom uz nekoliko presjedanja. No unatoč ovim zastojima, ta tri tjedna u Poljskoj koja su prošla u trenu su jedna od najljepših i najvrjednijih iskustava koje sam dobio tijekom svog studija te se uistinu radujem ponovnom povratku u ovu predivnu zemlju. Vlatko Bognar Ove sam godine krenula na poljski jezik zato što sam htjela nešto novo naučiti, a nedostajalo mi je ECTS bodova, pa sam spojila ugodno s korisnim. Nisam požalila ni trenutka jer sam od prvog sata bila oduševljena i odlučila sam da ću nastaviti ići. Kao i ostalim studentima, profesorica nas je krajem zimskog semestra obavijestila o ljetnoj školi poljskog jezika koju organizira NAWA. Budući da nisam imala nekih prevelikih planova ovo ljeto, odlučila sam se prijaviti. Sve što se odlazak više približavao, bila sam sve manje sigurna u svoju odluku – 3 tjedna u Krakovu, sama, bez nekog prevelikog znanja iz poljskog... No sama sam sebe natjerala poslati mail u kojem sam potvrdila dolazak i kupiti karte. Unatoč silnim nedaćama koje su me snašle na putu do Krakova (nemogućnost nalaženja busa na kolodvoru, zaboravljene hrana i voda, kašnjenje busa, pljusak u Krakovu, gubljenje na njihovu kolodvoru,...) ipak sam stigla u Krakov. I nisam požalila. Sutradan smo imali uvodno predavanje u svečanoj dvorani Jagiellonskog sveučilišta – drugog najstarijeg sveučilišta u Europi i najstarijeg u Poljskoj gdje su studirali mnogi poznati, npr. Nikola Kopernik i Ivan Pavao II. Usput smo posjetili i muzej u sklopu Collegium Maiusa u kojem smo mogli vidjeti kako je izgledao život fakultetskih profesora kroz prošlost. Taj dan smo imali slobodno za obilazak gradom. Nakon toga je krenulo ozbiljno – imali smo uvodni ispit da bi se moglo odrediti na kojoj smo razini poznavanja poljskog- Predavanja jezika su trajala po 4h dnevno, ali je vrijeme zapravo brzo prolazilo jer se stalno nešto radilo. Osim jezika smo imali i kreativne radionice o poljskim običajima, kuharske radionice (radili smo pierogi), predavanja iz poljske povijesti, gledali smo poljske filmove, odlazili u muzeje i na „igre u mjestu”. Te su igre bile zapravo izvanučionična nastava gdje smo dobili zadatak da ispitujemo Poljake na ulici o određenim temama – spomenicima, legendama, poznatim osobama, parkovima i sl. Bilo je jako stresno budući da nitko ne voli kad mu priđe 6 osoba s papirima u rukama (i sama bih pomislila da žele da odgovaram na neke ankete i odbila). No uspjeli smo. Osim toga smo imali i projekt za napraviti – turistički vodič. Moja se grupa bavila dijelovima grada koji su imali veze s glazbom i umjetnošću, pa smo napravili plan grada i turu koja je uključivala pojedine znamenitosti iz tih područja. (Svi se projekti mogu vidjeti na : https://spotkajmysiewkrakowie.wordpress.com/) Sve u svemu, u 3 tjedna se stigne puno toga vidjeti po Krakovu, ali uz ovakav raspored je bilo dosta naporno. No nekako smo se već snašli. Bili smo stalno umorni (doručak je bio od 7h, pa nikada ne možeš ostati duže spavati...), ali vrijedilo je. Uz nastavu su bili organizirani i izleti u Auschwitz, Wieliczku te na rafting Dunajcem. Tko god da se premišlja, hoće li se ili neće prijaviti – nemojte uopće razmišljati, prijavite se! Apsolutno se isplati. Financijski nije prezahtjevno budući da organizator pokriva smještaj, hranu i sve aktivnosti. Upoznat ćete hrpu ljudi iz cijelog svijeta. Doslovno! Mi smo se družili s ljudima iz Turske, Kine, Engleske, Rusije,... Stvorit ćete prijateljstva i kontakte. Imat ćete mogućnost živjeti u stranom gradu kao lokalac na 3-4 tjedna, vidjeti kako Poljaci funkcioniraju i upoznati kulturu. A moći ćete malo i odmoriti od gužve kod kuće. :) Mogu reći sa 100% sigurnosti da je ovo najbolje iskustvo koje sam u životu doživjela, tako da nemojte čekati! :) Katarina Ešegović Prvi je dan srpnja za mene značio početak mojeg trotjednog pohađanja ljetne škole poljskog jezika i kulture u Torunju. Dobra organizacija i susretljivi profesori omogućili su svim studentima bezbrižno učenje poljskog jezika kroz sate fonetike, gramatike i komunikacije, a uz to nije nedostajalo kulturnih i zabavnih sadržaja. Dapače, svaki vikend bismo posjećivali susjedne gradove i uz stručno vodstvo doznali sve najbitnije o Gnieznu, Poznanju i Bygdoszczu. Vidjeli smo mnoge gradove, ali Torunj nam je svima naviše prirastao srcu jer smo svakodnevno ondje otkrivali ljepote poljske kulture i pokušavali, više ili manje uspješno, savladati tešku poljsku gramatiku i leksik. Torunj je prekrasan grad iz 13. stoljeća sa starom povijesnom jezgrom koja nam je posebno draga zbog čestih druženja i opuštanja nakon predavanja uz poljsko pivo ili dragu nam Soplicu (apeliram da se počne uvoziti u Hrvatsku). Osim po svojem bogatoj povijesnoj baštini, Torunj je poznat kao rodno mjesto Nikole Kopernika, sveučilište na kojemu smo pohađali ljetnu školu dobilo je naziv po njemu, a planetarij preko puta našeg Filološkog fakulteta podsjeća na velikana astronomije i dok se sjedi na predavanjima. Paprenjaci su najčešći suvenir jer je Torunj poznat po izradi paprenjaka i medenjaka, pa nedjeljna šetnja centrom uvijek miriši na medene tradicionalne slastice. Više od šezdeset studenata iz preko dvadeset zemalja svijeta družilo se svakodnevno na fakultetu i izvan njega. Otprilike šest sati svaki dan bismo proveli na fakultetu učeći poljski jezik od izvrsnih profesora koji su se potrudili učiniti nam svaku lekciju maksimalno zabavnom. Raznovrsni pristupi učenju donosili su svaki dan nove izazove, na primjer hodanje po gradu i imenovanje onoga što vidimo na poljskom jeziku, a metoda komunikacijskih vježbi znala je biti prilaženje i razgovor s Poljacima na ulici, sati dramske umjetnosti, gledanje poljskih filmova i raspravljanje o njima…Predavanja su također sadržavala širok opseg tema – od poljske povijesti i religije do kulturoloških fenomena, umjetnosti i književnosti. Poslijepodne bismo posjećivali mnoge muzeje, povijesna mjesta, ali i provodili vrijeme u prirodi. Jednu smo večer proveli uz logorsku vatru u šumi i pjevali poljske tradicijske pjesme, što mi se svidjelo više od noćnih provoda koji su isto bili zanimljivi - najdraži kada su bili u društvu Milice, (srodne mi duše i) studentice rusistike iz Novog Sada i Petera, novopečenog povjesničara iz Mađarske koji je vatreni zaljubljenik u hrvatsku povijest i kulturu. Oboje su bili najbolji hrvatski navijači za vrijeme svjetskog prvenstva i najbolje društvo u slavljenju nogometnih i drugih uspjeha, primjerice naših uspješno položenih testova na kraju tečaja. Nezaboravno iskustvo popraćeno stresom zbog izgubljene prtljage, srećom zbog pronađenog studentskog doma, radosti sklapanja novih prijateljstava i značajno poboljšanim znanjem poljskog jezika učinilo je ovo ljeto pravom poljskom avanturom i natjeralo me da Poljsku zavolim toliko da se jedva čekam vratiti – tko zna, možda i na puno duže od tri tjedna. Nikolina Odobašić Poljska je jedna od turistički posjećenijih država Europe, pogotovo južni dio zemlje, oko Krakowa koji nam je i bio glavno odredište. Putem smo posjetili i Wadowice, rodno mjesto pape Ivana Pavla II. gdje smo vidjeli i njegovu rodnu kuću. Nakon Wadowice uputili smo se u Auschwitz-Birkenau, a to me je i najviše zanimalo budući da volim povijest. Smatram da se nikada zapravo ne može predočiti što se dogodilo dok se jednom ne posjeti i ne vidi svojim očima. Ne bih rekla da je pozitivno iskustvo, ali svakako poučno. Poslije posjeta Auschwtizu krenuli smo prema Krakowu. Bili smo smješteni u centru grada što je bilo odlično jer nam je sve bilo blizu i za razgledavanje se grada nismo morali voziti autobusom. Grad se nalazi na rijeci Visli, drugi je najveći i jedan od najstarijih gradova u Poljskoj. Posjetili smo glavni trg na kojem ima puno uličnih umjetnika koji stvaraju veselu atmosferu. Dvorac Wawel mjesto je gdje smo se upoznali s bogatom poviješću Poljske, a u blizini se nalazi i bazilika Djevice Marije koja je izgrađena u 14. stoljeću. Ukrašavaju je dva tornja, a ujedno je i simbol Krakowa. Nažalost nisam je uspjela vidjeti u unutrašnjosti zbog velikog broja turista. Zanimljivo je što se svakog punog sata čuje zvuk trube u znak sjećanja na trubača koji je ustrijeljen dok je obavještavao građane da Mongoli dolaze napasti grad. Dakle, najviše mi se svidjela očaravajuća arhitektura u koju se nije teško zaljubiti te parkovi koji vrve ljudima. Na povratku smo posjetili rudnik soli Weliczka koji je bio prava atrakcija. Kapelice unutar samog rudnika, skulpture i lusteri izgrađeni od kristalića soli, alati i odora rudara samo su od nekih izvanrednih stvari koje se mogu vidjeti. Bilo je definitivno vrijedno putovati 12 sati i vidjeti bogatstva Poljske te se upoznati s zanimljivom poviješću. LEA VADAS ENG In March 2017 I applied for studying abroad via the ERASMUS+ programme. One month later, I was informed about the positive response to my application, which meant that I would be studying in Poland for one semester in the city of Toruń. Several reasons made me choose Toruń. First of all, I had never been in Poland and travel was a great opportunity to make this real. Second of all, I was aware of cultural similarities between Poles and Croats – the same religion, the similar language, the same origins and so on. Finally, I had got a really good impression about their university (Uniwersytet Mikołaja Kopernika – UMK later). They seemed to be really neat and well organized about WEB page updating, informing and receiving incoming students. I came to Poland in September 2017. Toruń seemed great at night because I arrived really late. Those massive Gothic buildings impressed me on first sight. If you have concerns about your orientation and adaptation to city – do not worry – every ERASMUS+ student gets his/her mentor in their receiving city – so did I! She helped me a lot and she was always available. I got a room in a freshly renovated dormitory which was fantastic. I must admit that I had really great luck with accommodation. The dormitory is positioned 5-minutes’ walk from two faculties which I attended (humanities and language) and 6-minutes’ walk from the city center (the Old town, that part with Gothic buildings :) ). I was positioned about 25-minutes’ walk from the UMK, but it is so easy to manage with effective public transport – new trams and buses. As a city which was Nicolaus Copernicus’ birthplace, the strongest factors of the city are – tourism and UMK. UMK is on the official list of 1000 best universities in Europe (and in the top 5 universities in Poland) and you get an impression that everything works for the UMK. Infrastructure like you would never see at a Croatian university – new faculty buildings, sport center with a pool, football and basketball fields, gym and so on. Since I come from a city which has around 100 000 inhabitants (which makes it the fourth largest in Croatia), I was amazed by Poles who find Toruń as a small town (it has around 200 000 inhabitants which makes it 16th largest city in Poland). Since the UMK is one of the greatest advantages, it makes Toruń perfect for students. First of all, it has many hotels, hostels, nightclubs, pubs, bars and so on. Second of all, every student gets a student authorization (like an Identity Card) which confirms you are a student there. With this card almost everything is subsidized: tickets for public transport (trains for the whole of Poland included), snacks and even drinks in pubs, bars and nightclubs (and it is seriously subsidized – around 50%) which makes your life there cheaper and easier. Frankly, I enjoyed studying there. So many good people from other countries (my best friends were from Turkey, Romania and Poland) and so many good events by the ESN (Erasmus Student Network) like a trip to Gdańsk, various kinds of parties etc. Since I study philosophy and English language and literature, my curriculum there was terrific – the amount of classes were halved in comparison with Croatia and I had the same number of subjects, thus I had much more free time for relaxing and better concentration on classes. To sum things up, I would recommend you not just Toruń, but the ERASMUS+ programme as a whole . If you are considering Toruń – do not consider anymore, take it! I am sure you will not come back disappointed. I didn’t. :) Ivan Vranješ HR U ožujku 2017. godine prijavio sam se za studiranje putem programa ERASMUS+. Mjesec dana kasnije informiran sam o pozitivnom rješenju za moju aplikaciju. Značilo je to da ću jedan semestar studirati u Poljskoj, u gradu Toruńu. Nekoliko razloga me nagnalo da izaberem Toruń. Prije svega, nikada nisam bio u Poljskoj i mobilnost je bila izvrsna prilika učiniti to stvarnim. Kao drugo, bio sam svjestan kulturalnih sličnosti između Poljaka i Hrvata - ista religija, sličan jezik, isti korijeni i drugo. Napokon, dobio sam zbilja dobar dojam o njihovom sveučilištu (Uniwersytet Mikołaja Kopernika - kasnije UMK). Činili su se zaista uredni i dobro organizirani oko ažuriranja WEB stranice, informiranja i primanja dolazećih studenata. Došao sam u Poljsku u rujnu 2017. godine. Toruń se činio izvrsnim noću jer sam stigao vrlo kasno. Masivne gotičke zgrade su me impresionirale na prvi pogled. Ukoliko imate strah oko orijentacije i adaptacije na grad - ne brinite - svaki ERSMUS+ student dobije svog mentora u gradu-domaćinu - kao i ja! Mentorica mi je puno pomogla i uvijek je bila dostupna. Dobio sam sobu u svježe renoviranom studentskom domu koji je bio fantastičan. Moram priznati da sam imao veliku sreću sa smještajem. Dom je bio smješten na 5 minuta šetnje od dva fakulteta koja sam tamo pohađao (humanistički i jezični) i 6 minuta šetnje od centra grada (Stari grad, taj dio s gotičkim zgradama :)). Bio sam smješten 25 minuta šetnje od UMK-a, ali brzo i lako se moglo doći učinkovitim javnim prijevozom - novim tramvajima i autobusima. Kao grad koji je rodno mjesto Nikole Kopernika, najjači aduti grada su - turizam i UMK. UMK je na službenoj listi 1000 najboljih sveučilišta Europe (i u najboljih 5 sveučilišta u Poljskoj) i imate dojam da je u gradu sve podređeno sveučilištu. Infrastrukturu kao tamo ne biste nikad vidjeli na hrvatskom sveučilištu - nove fakultetske zgrade, sportski centar s bazenom, nogometnim i košarkaškim igralištem, teretanom i drugim sadržajima. Budući da dolazim iz grada koji ima oko 100 000 stanovnika (što ga čini četvrtim najvećim u Hrvatskoj), bio sam zapanjen Poljacima koji Toruń smatraju gradićem (ima 200 000 stanovnika što ga čini šesnaestim najvećim u Poljskoj). Kako je UMK jedna od najvećih prednosti, Toruń je grad savršen za studente. Naime, ima nebrojeno puno hostela, hotela, noćnih klubova, pabova, barova i drugog. Kao drugo, svaki student dobije studentsku legitimaciju (u obliku kartice) koja potvrđuje da ste tamošnji student. Tom karticom gotovo sve je subvencionirano: karte za javni prijevoz (vlakovi širom Poljske uključeni), obroci te čak pića u pabovima, barovima i noćnim klubovima (i to je čak subvencionirano u velikom postotoku - oko 50%) što čini život jeftinijim i lakšim. Iskreno, uživao sam studirajući tamo. Toliko dobrih ljudi iz drugih zemalja (moji najbolji prijatelji su bili iz Turske, Rumunjske i Poljske) i toliko odličnih događanja organiziranih od strane ESN-a (Erasmus Student Network) kao put u Gdańsk, različite vrste zabava i drugog. Budući da studiram filozofiju i engleski jezik i književnost, kurikulum mi je bio odličan - količina satnice mi je bila prepolovljena u usporedbi s hrvatskom, a imao sam jednak broj kolegija, stoga sam imao više slobodnog vremena za opuštanje i bolju koncentraciju na predavanjima. Sumirajući sve navedeno, toplo bih preporučio ne samo Toruń, nego ERASMUS+ program uopće. Ako razmatrate Toruń - prekinite s time i uzmite to! Siguran sam da se nećete vratiti razočarani. Ja nisam. :) Ivan Vranješ Profesorica Małgorzata na kraju svakoga ljetnog semestra nudi (i nagovara) studente da odu u ljetnu školu poljskoga i svima se to čini odlično – putovanje, novi ljudi, učenje stranoga jezika… ali kad se treba zbilja odlučiti za to sve, počinju navirati misli da je to ipak mjesec dana u drugoj državi, nedovoljno poznajemo jezik, sami smo… i svi se povlače. E pa nemojte! Nisam ni ja bila drugačija, trebalo je malo profesoričinog nagovaranja, malo podrške obitelji i prijatelja koji su uglavnom govorili: „Pa jesi luda? Zašto ne bi išla?“ i na kraju sam pristala. Profesorica je rekla da ću ići u Siedlce. Što su Sidlce? Gdje su Siedlce? Nikad nisam čula to ime. Nakon malo guglanja saznala sam da je to grad od oko 75 000 stanovnika istočno od Varšave, otprilike na pola puta između Varšave i Ukrajine. Ispostavilo se i da trebam ići samo ja tamo, dakle sama, što je na prvu pomisao malo zastrašujuće, ali nije me to zapravo uopće brinulo, znala sam da ću se nekako snaći. Nakon što sam saznala kamo idem, trebalo je odlučiti kako idem – vlakom, autobusom, avionom? Budući da putovanje vlakom i/li autobusom zahtijeva presjedanje, a avioni imaju direktnu vezu odlučila sam se ići avionom jer idem sama, a i nisam se nikad vozila avionom pa – when life gives you lemons… S druge strane ako imate ekipu definitivno idite vlakom i/li autobusom jer slušajući tuđa iskustva to je prava avantura, a uz to uštedit ćete novca koji će vam dobro doći u Poljskoj. Kada sam odlučila kako putujem, trebalo je saznati gdje točno trebam doći. Internetska stranica sveučilišta u Siedlcama nije bila previše informativna po pitanju ljetne škole pa sam poslala mail na nekakvu univerzalnu adresu sveučilišta i nisam bila sigurna hoće li to uopće pročitati netko odgovoran za ljetnu školu. Na sreću, odgovorila mi je ravnateljica ljetne škole, a na manju sreću dala mi je samo nekoliko informacija koje sam već i sama znala (smještaj je u studentskome domu; hrana, smještaj, škola i izleti su besplatni; očekuju me 3. srpnja, mogu doći vlakom iz Varšave) tako da i dalje nisam znala neke pojedinosti koje su me zanimale (kao npr. trebam li nositi svoju posteljinu), ali nema veze, i dalje sam razmišljala: „kako bude – bit će, a bit će dobro!“ Na dan putovanja na aerodromu sam srela Luku s fakulteta koji je također putovao u Poljsku, ali u drugi grad, ali i to je nešto jer bar nećemo sami biti izgubljeni na najvećem poljskom aerodromu. Check-inanje na aerodromu i let su prošli dobro, pokupili smo kovčege… i što sad? Promijenili smo nešto eura u zlote i uzeli taksi do glavnog željezničkog kolodvora u Varšavi (može se ići i vlakom s aerodroma koji je je puno povoljniji, ali za prvi put smo uzeli taksi). Otad je sve bilo nekako užurbano, on je morao do popodne stići u Toruń, a ja sam u Siedlce samo htjela stići što prije jednostavno da znam da sam stigla i da se više nemam gdje izgubiti. Na kolodvoru smo stali u ogroman red kako bismo kupili karte za gradove u koje idemo, ali teta koja radi na blagajni nije znala engleski, a ja sam imala problema s poljskim i zbog toga sam pokušavala ostvariti komunikaciju na engleskom da budem sigurna kamo idem. Jedina zamjerka Poljacima je nepoznavanje engleskoga, pogotovo na glavnome kolodvoru glavnoga grada. Štoviše, ta teta se nije ni potrudila da razumijem što mi priča, kao da je samo htjela da kupim kartu i odem. Dakle, njezino neznanje engleskoga, a moje nedovoljno razumijevanje poljskoga rezultiralo je time da sam kupila kartu za vlak koji ide za 2 minute. Budući da nisam imala pojma kamo trebam ići na vlak jer je kolodvor velik, tračnice nisu bile nigdje ni na vidiku, a i sam vlak je zapravo već otišao, izišla sam s kolodvora i odlučila uzeti taksi do kolodvorske stanice koja ima direktnu vezu za Siedlce – stanica Warszawa zachodnia. Dobri taksist me uvjerio da nema potrebe da me vozi jer je Warszawa zachodnia preko puta ulice te sam otpješačila tamo, jedva spustila prtljagu niz stepenice (željeznica je podzemna), kupila kartu za sljedeći vlak (ova teta je razumjela engleski), saznala gdje trebam čekati vlak (jedva jer ni mlađi ljudi nisu baš znali engleski), sjela i koristila blagodati besplatnog 30-ominutnog wi-fija. Vožnja vlakom protekla je mirno, u nekom polurazgovoru s kondukterom jedna bakica je shvatila da nisam Poljakinja te kada je vlak stigao u Sidlce ona mi je pomogla s prtljagom, orijentirati se i sl. Od svega što nisam znala u vezi s putom, jedino što sam znala je da trebam doći u studentski dom koji je nekoliko minuta hoda od kolodvora, ali bakica me ipak smjestila u taksi i uputila vozača kamo trebam doći, čak se ponudila da ona plati ako nemam zlota. Mislim da je vožnja taksijem trajala više nego što bi mi trebalo pješice do doma, ali nije bitno, hvala bakici za pomoć. Ušavši u dom, na recepciji me dočekala recepcionarka, ravnateljica ljetne škole pani Beata i dobri djedica pan Tadeusz koji nam je bio zadužen za kulturni program. Zabilježili su moj dolazak i pritom me zamijenili s djevojkom koja je trebala doći iz druge države, a zatim me pan Tadeusz odveo do moje sobe i rekao da ću je dijeliti s Gruzijkama. Pokazao mi je studentski apartmančić (2 trokrevetne sobe koje dijele kuhinju i kupatilo) i odveo me u jednu sobu gdje me je čekala nova cimerica. Prvo što mi je djevojka rekla bilo je: „Russian? Speak Russian?“ Ne govorim ruski, a ni gruzijski, ona ne govori engleski, a poljski manje nego ja tako da nije bilo puno komunikacije dok se nije pojavila druga cimerica koja je znala engleski pa je dalje sve išlo lakše. Zajedno smo otišle prošetati gradom, a nakon toga smo se s nekoliko drugih studenata našli u klubu PeHa (to je veća prostorija u domu u kojoj smo se okupljali svake večeri i imali partyje, pjevali poljske pjesme, plesali tradicionalne plesove, imali susrete s pjesnicima itd.). Budući da nas je bilo samo nekoliko, upoznali smo se, kratko popričali i išli u svoje sobe. Sljedeći dan, ponedjeljak, službeno počinje szkola letnia. Svi smo se okupili u predvorju doma, a svi znači nas 60-ak, što je bilo puno više u odnosu na nas nekoliko koji smo se upoznali večer prije. Doručak je bio prekrasan, kao u hotelu: razne šunke, sirevi, namazi, čajevi, sokovi i još dosta toga. Poslije doručka su nas odveli na Uniwersytet Przyrodniczo-Humanistyczny w Siedlcach na kojemu su nam se održavala sva predavanja sljedećih mjesec dana. Smjestili su nas u veliku prostoriju i podijelili testove – neočekivano, bez najave, ali logično. Test realno nije bio lagan, znala sam nešto, iako se meni to nije činilo puno. Neki zadaci bili su lagani, neke nisam znala riješiti iako sam trebala jer smo učili na faxu, neke zadatke nismo učili (kao npr. pasiv), ali sam ih znala otprilike jer taj dio gramatike znam u hrvatskom i engleskom. Zadnjih stranicu-dvije-tri ostavila sam prazne, mislila sam da nema ni smisla pokušavati dalje, ako ni dosad nisam briljirala, a dosta studenata je predalo test već nakon 10-ak minuta i izišlo iz prostorije tako da, eto, ipak nisam najgora. Nakon ispita imali smo obilazak grada s panom Tadeuszem. Bila sam u društvu cimerica i njihovih prijatelja, svi su bili iz Gruzije i bilo ih je 15-ak. Općenite karakteristike Gruzijaca: svi su pričljivi, vole se puno smijati, glasno pričati i još glasnije smijati, drugačiji su i dosta se ističu, a nekako nisu bili u mom điru pa sam počela razmišljati: „valjda ću upoznati još nekoga“. Nakon obilaska koji je bio težak za pratiti jer se sve govorilo na poljskom, odveli su nas na ručak koji je bio još divniji nego doručak, a i večera poslije. Za večerom sam upoznala troje studenata tek pristiglih iz Srbije i to je bilo na obostrano oduševljenje, pogotovo meni koja sam jedina došla iz Hrvatske i nisam imala s kim pričati na svom jeziku, dok je iz svih ostalih država došlo po njih nekoliko pa nisu bili primorani stalno pričati na poljskom ili engleskom (bila je tu još jedna cura koja je jedina bila iz Belgije, ali i ona se snašla). Od te večeri smo se stalno družili nas četvero – Milica, Jelena, Milorad i ja, ali družili smo se i s ostalim ljudima, naravno, ovo je bila samo početna formacija. Štoviše, u ovakvim prilikama treba se družiti sa svima, tj. upoznati što više ljudi. Bilo je 3 djevojke iz Slovačke koje su stalno bile zajedno i nisu ni s kim drugim komunicirale ni družile se, mislim da su zbog toga propustile sve što je ovakvo iskustvo pružalo. U svakom slučaju nemojte biti takvi, previše toga ćete propustiti. Što se tiče svih nas tamo bili su studenti (i nekoliko odraslih ljudi) iz Rusije, Ukrajine, Bjelorusije, Češke, Slovačke, Belgije, Francuske, Gruzije, Kazahstana, Kine, Moldavije, Srbije (i Hrvatske). Zanimljivo je bilo to što sam sa svojim kakvim-takvim znanjem poljskoga otišla bez problema u Poljsku i razmišljala: „znam engleski pa neće biti problem što ne znam poljski toliko dobro“, ali tamo je najviše ljudi pričalo na ruskom (samo nas 5-10 nije znalo ruski) i to mi je bilo jako neočekivano. Većina njih znala je ruski jer ili žive u Rusiji ili su uz granicu s Rusijom, a neki od njih su ga i studirali. Zbog toga smo se ponekad šalili da smo došli u ljetnu školu ruskoga i zapravo je ponekad bilo bezveze kad bi cijela grupa ljudi priča 10 minuta na ruskom, a ti nemaš pojma što se događa jer znaš samo engleski i poljski. ALI s vremenom i ruski uđe u uho pa počinješ kužiti o čemu pričaju i počneš nesvjesno učiti i ruski i dobiješ želju da ga i ti naučiš. Sljedeći dan su nas razvrstali u skupine prema bodovima ostvarenima na jučerašnjem testu. Skupine su bile A2, B1, B2 i C1. Mene su smjestili u B1 gdje sam sjela do divne djevojke iz Rusije s kojom se i sad, nekoliko mjeseci kasnije, čujem nekoliko puta tjedno. Svaki dan imali smo po 3 predavanja, a svako je trajalo 90 minuta. Učili smo gramatiku, pravopis, o poljskoj kulturi te nam se izmijenilo dosta profesora tijekom tih mjesec dana jer je to bio intenzivni tečaj poljskoga i sve se moralo na brzinu. Radni dan bio nam je općenito koncipiran ovako: • 8:30h doručak • 9:30h predavanja • 15:00h ručak • popodne smo nekad imali organizirane kratke izlete, ali najčešće smo imali slobodno popodne pa smo si sami organizirali šetnje gradom, odlazak na jezero na kupanje, odbojku, sladoled i sl. • 19:00h večera • 20:00h susret u klubu PeHa gdje smo nekoliko puta tjedno pjevali poljske pjesme, plesali tradicionalne i druge plesove, susreli se s tamošnjim pjesnicima i sl., a nakon toga je svaku večer bio party, tj. impreza Kroz tih mjesec dana međusobno smo se upoznali, sklopili nova prijateljstva, upoznali druge kulture, jezike, mentalitete, promijenili mišljenja o nekim stvarima, naučili više cijeniti različitosti i gledati ih kao bogatstvo… zapravo teško je nabrojati sve. Ono što nam je svima bilo najdraže tamo bili su ljudi, mi sami, tj. svi koje smo upoznali jer su svi toliko divne osobe s raznim talentima, hobijima, stavovima, pogledima… a jedna od stvari koja me se jako dojmila je koliko pojedini ljudi znaju jezika, a neki od njih govore ih po 6-7. Kad to sve vidiš i doživiš, ostaneš paf, ali budeš inspiriran da i sam budeš bolji. Kako sam već spomenula, mjesec dana u Poljskoj čini se puno, čak i prvi tjedan kad dođete tamo. Sa svakim tjednom koji prođe shvaćate koliko brzo vrijeme prolazi i koliko vam je sve ljepše i ne želite se vratiti kući. Mjesec dana živite s prekrasnim ljudima i onda zadnjih tjedan dana ne možete vjerovati da neke od njih više nikada nećete vidjeti. Također, kako je tko odlazio kući zadnji tjedan, uvijek nas je bilo bar 10-ak koji smo ga ispraćali na kolodvoru. A sad o svemu pomalo: HRANA – odlična! Od hrane u našoj stołówci gdje smo imali doručak, ručak i večeru, do restorana i tradicionalne hrane sve je prefino i sve probajte! Osobno sam se vratila iz Poljske s nekoliko kilograma više, to je najbolji dokaz koliko je hrana fina. PIĆE – u Poljskoj se pije samo kupovna voda, nitko ne zna zašto, ali tako je. Upoznali smo Poljaka koji je studirao srpskohrvatski i bio na razmjeni u Novom Sadu te od kad je bio na razmjeni pije vodu iz slavine jer je tako vidio na Balkanu, pa zašto ne bi tako i u Poljskoj. Dakle, možda je pitka i poljska voda, njemu se još ništa loše nije dogodilo. U odnosu na hrvatsku vodu, poljska je malo slatkasta, ali na to se naviknete već drugi dan. Što se tiče alkohola, tamo se pije pivo, a čak i ako više volite vino postoji velika mogućnost da ćete ipak piti samo pivo. Nakon poljskih piva, za mene ne postoje bolja. Żywiec, Żubr i Tyskie samo su neka od njih. Osim piva imaju fine voćne vodke i likere. POLJACI – prekrasni topli ljudi, jako pristojni, žele pomoći u svemu, jednostavno divni. Jedan od primjera je pan Tadeusz koji nam je svima bio kao djed, stalno se brinuo da nam je dobro, da smo siti i sretni. Već u prvom tjednu kada je shvatio da na faxu ogladnimo između doručka i ručka, počeo je uzimati svu hranu koja bi ostala poslije doručka i donosio nam je na fax da možemo jesti između predavanja. Također, pobrinuo se i za to da si možemo praviti čaj i kavu na faxu. Drugi primjer zašto su Poljaci divni ljudi je komunikacija na ulici pri kojoj će ljudi s osmijehom reći przepraszam, dzięnkuję i slično, također neće ti psovati na blagajni ako je dugačak red, a tebi je baš tad zablokirala kartica. Treći primjer je naš predzadnji vikend kada su nas pan Tadeusz i pani Beata odveli na imanje Dwór Mościbrody gdje su nam pripremili roštilj i piva u neograničenim količinama. Mogli smo igrati badminton i nogomet, odmarati na ležaljkama, šetati livadom ili šumom, a nekoliko nas se i okupalo u jezeru. Nama svim je to bilo malo nerealno, ali nakon tako lijepog gošćenja, ujutro su nas počastili sa završnim testom (identičnim kao na početku da bi se vidio naš napredak). PUTOVANJA – ako možete, putujte po Poljskoj bilo kamo. Karte za autobus i vlak su jako jeftine. Pan Tadeusz nas je gotovo svaki vikend vodio u neko novo mjesto: • Kazimierz Dolny – turističko mjestašce uz Vislu, ima lijepih ulica, crkava, građevina općenito, puno štandova sa suvenirima i s hranom. • Lublin – divan grad sa starom jezgrom, također divne građevine, prekrasan veliki park s fontanama, potočićima, klupama, cvijećem… • Warszawa – prijestolnica u koju smo jednom otišli svi zajedno na izlet, a jednom nas nekoliko na jedno popodne. Također se mogu vidjeti lijepi parkovi, najviša zgrada u Poljskoj s vidikovcem s koje je pogled prekrasan. U jednom varšavskom parku svake se nedjelje održava koncert Chopenove glazbe i to je isto predivno jer stotine ljudi sjedi (ili leži) na travi uz jezero i sluša glazbu. • Toruń – grad 6h vožnje udaljen od Siedlca u koji je otišlo nas 7 samoinicijativno na vikend. Tamo nas je gradom provela prijateljica jednog dečka iz Moldavije i puno je bolji bio takav opušteniji obilazak grada. Odvela nas je i u pierogarniu probati tradicionalne prefine pierogie. Sam centar grada, stari dio, prekrasan je. Od svih mjesta, Toruń mi je bio najljepši i najdraži. Uz to, u večernjoj šetnji Toruńem srela sam Luku s kojim sam putovala do Poljske, eto koliko je svijet malen. IZLASCI – Siedlce je relativno manje mjesto tako da je jedino mjesto u koje smo povremeno izlazili bila Brofaktura. To je primarno restoran, ali često smo išli tamo na pivo. Uostalom, svaku večer smo mogli biti u klubu PeHa, donijeti si pivo iz trgovine i družiti se, plesati i pričati, a s nama su uvijek bili pan Tadeusz, pani Beata te ponekad i neki profesori. Prilikom izleta u Toruń nekoliko nas je izašlo van u klub u centru grada i bilo je isto odlično. JEZIK i LJETNA ŠKOLA – bilo nas je svakakvih tamo: od onih koji se znaju samo predstaviti i reći dzień dobry, dziękuję i przepraszam do onih koji studiraju poljski, nekih koji su bili već u Poljskoj na razmjeni, imaju curu Poljakinju i sl. i perfektno ga pričaju. Na kojem god ste stupnju poznavanja jezika, nije bitno, naučit ćete tamo i to ne toliko na samim predavanjima koliko u razgovoru s drugima i slušanjem drugih. Dobra strana je bila što je većina polaznika inzistirala i htjela da stalno pričamo na poljskom i tako ga vježbamo i svi su tako više naučili, tako da, iako se u prvom tjednu činilo da se osnovna komunikacija odvija na ruskom, poljski je ipak prevladavao u globalu bez obzira koliko ga (ne)znali, naučit ćete bar nešto. Odvažite se, leave your comfort zone i idite! MARIJA KRISTIĆ Već sam u srednjoj školi maštala o odlasku na razmjenu studenata kad upišem fakultet. Još sam od tada istraživala o tome tako da sam se odmah na prvoj godini studija odlučila prijaviti za razmjenu u zimskom semestru druge godine. Neki su mi ljudi, pa čak i kolege s fakulteta rekli da sam se prerano odlučila za to i da ima vremena na višim godinama studija, ali to me nije sprečavalo u mojem naumu. Nakon istraživanja studentskih programa nekoliko stranih sveučilišta, naišla sam na Sveučilište Adama Mickiewicza Poznań. Njihov mi se program najviše svidio i najbolje su se poklapali predmeti tako da je odluka pala da odem u Poljsku. Iskreno, nikad do tada nisam čula za to sveučilište ni za taj grad, ali to mi nije predstavljalo problem. Bilo me je strah, pogotovo zato što sam išla sama, ali sam bila i izrazito znatiželjna i uzbuđena zbog sasvim drugačijeg poglavlja u svom životu. Prvi susret s Poljskom imala sam 2.10.2016. Na aerodromu me dočekala studentica iz Poznańa Paulina. Ona mi je iz ESN-a dodjeljana kao moj ''buddy'' i cijelo vrijeme boravka u Poljskoj bila mi je od velike pomoći. Bila sam smještena u studentskom domu Zbyszko u kojem su najviše boravili Poljaci, ali bilo je i dosta studenata na razmjeni. Prvi tjedan bio je orijentacijski i lokalni studenti, odnosno članovi ESN-a su za nas priređivali različite zabave i upoznavanje s gradom. Nakon tog prvog tjedna već je sve bilo lakše. Upoznala sam studente koji su također na razmjeni, sprijateljili smo se i zajedno smo počeli upoznavati Poznań još detaljnije. Taj je grad zbilja prekrasan, a najviše mi se sviđa to što je spoj moderne i stare arhitekture. Krase ga mnoge moderne zgrade, ali pravu čar daju stare građevine. Nakon nekog vremena naučila sam osnove poljskog da bih se lakše snalazila, iako dosta Poljaka zna engleski jezik pa zapravo nikad nisam imala problema s nerauzmijevanjem. Što se tiče Sveučilišta, imam samo riječi hvale. Svi profesori odlično govore engleski, susretljivi su, nastavu održavaju u dogovorenom terminu i nikada nisu imali predrasude o nikome iako smo bili iz svakavih zemalja. Imali smo puno radionica na nastavi i uvijek je bilo zabavno i lijepo. U Poljskoj sam bila 4 i pol mjeseca, uključujući odlazak kući za Božić. Posjetila sam Wrocław, Kraków, Toruń, rudnik soli Wieliczka, koncentracijski logor Auschwitz... S Poljacima nisam nikad imala probleme. Dragi su, prijateljski raspoloženi i vole zabavu. Kod njih mi se jako sviđa što drže do sebe i svoje kulture. Sve u svemu, ovo iskustvo obogatilo mi je život. Upoznala sam Poljsku koja mi je nakon ovoga iskustva postala najdraža strana zemlja. Upoznala sam ljude iz različitih dijelova Europe i svijeta i sklopila prekrasna prijateljstva. Također, iskusila sam studiranje na nematerinjem jeziku i naučila živjeti potpuno samostalno. Iako je nekada bilo težih trenutaka i nostalgije za Hrvatskom, pogotovo u prosincu kad su svugdje bili božićni sajmovi, ni sekunde nisam požalila što sam odlučila izaći iz svoje sigurne zone i uputiti se u nepoznato. MAGDALENA NJEMEčEK HR Prekrasan grad, ljubazni i susretljivi domaćini, dragi i veseli kolege (većinom iz raznih zemalja Europe, ali i drugih dijelova svijeta), zanimljiv program ispunjen učenjem, predavanjima, izletima, pjevanjem, igrom – upravo je to ono što opisuje zaista prekrasnih i ispunjenih tri tjedna ljetne škole. No, sve što je lijepo kratko traje, pa su tako i ova tri tjedna prebrzo prošla. Ne mogu reći da je baš sve bilo savršeno, ali ono što i nije bilo samo su sitnice koje ne mogu narušiti cjelokupan dojam. Ono što je meni definitivno bilo iznenađujuće je to što su se domaćini zasita potrudili da se osjećamo dobrodošlo i ugodno ondje i to u puno većoj mjeri nego što sam očekivala. Grad me je očarao, mnogo je ljepši uživo nego na slikama. Škola, dom i menza nalaze se unutar kruga gdje se brzo moglo doći do svakog od tih mjesta što je zaista odlično. Predavanja su održavana na poljskom, ali i na engleskom jeziku što je meni uvelike olakšalo praćenje. Hrana me također pomalo iznenadila jer je malo drugačija nego kod nas, ali mogu reći da sam poprilično uživala u poljskoj kuhinji. Mogu samo reći da mi je drago što sam išla jer je to jedno zaista nevjerojatno i prekrasno iskustvo. U početku sam bila pomalo skeptična oko škole, putovanja i ostalih stvari vezanih uz to, ali sada znam da nije bilo potrebe za tim. Da sam tada znala što me očekuje ne bih se ni trena predomišljala oko odlaska tamo. Stoga svakome tko je god u mogućnosti sudjelovati u bilo kojoj ljetnoj školi, a pogotovo u ovoj, svakako preporučam da to učini jer vjerujem da neće požaliti. :) PL Letnia szkoła mi się bardzo podobała, bo szkoła była świetna. Uczyłam się języka polskiego, byłam na lekcjach, rozmawiałam i spotkałam się z kolegami, robiłam zdjęcia, śpiewałam, byłam na wycieczce po Lublinie i do Zamościa, Roztoczańskiego Parku Narodowego, Kozłówki i Kazimierza Dolnego. Było ładnie. MARTA SABOLIĆ |