Šarene su palme kako ih zovemo u Poljskoj obavezan ukras na dan Cvjetne nedjelje. Imaju dugu i bogatu tradiciju - nadovezuju se na palmine grančice kojima su vjernici pozdravljali Isusa na ulazu u Jeruzalem, a osim toga simboliziraju uskrnuće i vječni život. Običaj vezanja palmi jako je star - naši su slavenski preci tijekom proljetnih blagdana nosili wieche (velike vezice izrađene od grana i biljaka) oko kuće kako bi osigurali dobrobit svojoj obitelji i otjerali zle duhove. S vremenom taj je običaj proniknuo u kršćansku tradiciju s nekoliko modifikacija. Današnje uskrsne palme su različite i drukčije se prave u raznim regijama Poljske. Najstarije su bile jednostavno napravljene od vrbovih grana i drugih biljaka. Takve se palmice do danas pletu npr. u Šleskoj. Posebnu pažnju treba dati kurpiowskim palmama, koje su složene od visokog borovog štapa, oplenete po cijeloj dužini zelenim grančicama i okićene cvijećem od krep papira, mašnama i cicamacama. Tradicionalno se vezanjem palmi bave žene koje već od početka korizme počinju izrađivati cvjetove od papira. Ove se prelijepe palme mogu vidjedi u selu Łyse u kojem se svake godine održava natjecanje za najljepšu palmu. Drukčije, ali jednako tako impresivne palme se prave na jugu Poljske (Zapadne Karpate, Podhale i Pogórze, Sądeczcyzna, Małopolska). Izgledaju kao šareni buketi od vrbovih grana i šimšira, ukrašeni papirnatim cvijećem. Ako ste na taj dan zalutali na jug, obavezno otputujte u Lipnicu Murowanu. To mjesto je poznato po natjecanju, koje se održava se od 1958. godine, za najljepše i najviše palme - rekordne imaju preko trideset i pet metara! U cijeloj su Poljskoj popularne puno manje, ali isto prekrasne wileńske palme (na poljskom Wilno znači Vilnius) oblikovane od sušenih trava i grančica obojenih raznim bojama i od sušenog cvijeća. Kakva god palma bila, treba se posvetiti u crkvi na Cvjetnu nedjelju. Posvećenu su palmu ljudi držali u kući vjerujući da će kućane braniti od uroka i bolesti. MAŁGORZATA STANISZ
0 Comments
HR
Ako se početkom proljeća nađete u Poljskoj, vrlo vjerojatno ćete zapaziti kako ulicama gradova i sela prolazi šarena povorka. Na čelu povorke vidjet ćete slamnatu lutku na dugačkom štapu. Lutka je obično ukrašena šarenim papirom, krpicama, grančicama, ponekad nosi čak i haljinu. Ova se prekrasna djevojka zove Marzanna i simbolizira zimu, hladnoću i nevrijeme - sve od čega se krajem ožujka želimo oprostiti. Kako bi proljetna čarolija dijelovala, Marzannu treba utopiti u rijeci ili spaliti, što se, naravno, održava na otvorenom. Taj je običaj omiljen u školama i vrtićima jer potiče kreativnost đaka - lutku je potrebno izraditi vlastitim rukama pa osim toga stvara priliku za lijepu šetnju i mali odmor od školskih klupa. Utapanje Marzanne stari je slavenski ritual, poznat ne samo Poljacima, već i drugim Slavenima. Marzanna (ili Morena, Marena, Marzena, ponekad i Śmiertka, Śmiercicha) bila je božica zime i smrti. Kao i većinu slavenskih bogova, progutao ju je zaborav, ali se simbolično pojavljuje jednom godišnje, oko 21. ožujka i najavljuje početak proljeća. Običaj utapanja Marzanne u svojim kronikama spominje Jan Długosz (1415.–1480.). Zabilježio je kako ljudi u nedjelju zvanu Laetare (četvrta nedjelja korizme) obilaze selo sa slamnatom lutkom na štapu i bacaju je u rijeku ili u vatru, a nakon tog se rituala brzo vraćaju u selo ne gledajući iza sebe. Prema davnim predajama, zadnja će osoba koja se vrati u selo umrijeti. Marzanna, kao gospodarica života i smrti, prilikom svoga odlaska tražila je za uzvrat po jedan život. Nakon toga nastupilo bi proljeće. Kako danas izgleda taj običaj možete pogledati u videozapisu snimljenom u muzeju (Muzeum Wsi Mazowieckiej), koji već dvadeset godina organizira zabavu pod naslovom doček proljeća na otvorenom: https://www.youtube.com/watch?v=1Q2lpbSCl9M PL Polacy już od stuleci wiedzą, jak skutecznie pożegnać zimę, której pod koniec marca mamy zazwyczaj serdecznie dość. Sprawa jest bardzo prosta - wystarczy po prostu utopić Marzannę. Pod tą nazwą kryje się słomiana kukła przyozdobiona kolorowym papierem, bibułą, gałązkami, czasem nawet przyodziana w sukienkę. Ta piękna panna symbolizuje zimę, którą będziemy żegnać na kolejnych kilka miesięcy, odprawiając rytuał dobrze znany naszym słowiańskim przodkom. Kukłę Marzanny należy wrzucić do rzeki lub spalić, dlatego też widok licznych grup (zazwyczaj w wieku szkolnym lub przedszkolnym) zgromadzonych 21 marca (czyli kiedy rozpoczyna się kalendarzowa wiosna) na różnych mostkach, brzegach potoków lub wokół ognisk nie jest w Polsce niczym niezwykłym. Marzanna obecnie funkcjonuje jako symbol zimy. W mitologii słowiańskiej natomiast pod tym imieniem kryła się sroga bogini zimy i śmierci. Topienie kukły przedstawiającej Marzannę jest znane na polskich ziemiach od wielu wieków. Jan Długosz (1415-1480), autor Kronik sławnego Królestwa Polskiego zanotował, że ludzie w niedzielę zwaną Laetare (czwarta niedziela postu) obchodzą wieś z kukłą, którą następnie topią w wodzie. Po odprawieniu tego rytuału szybko wracają do domu, nie spoglądając za siebie. Istniał bowiem przesąd głoszący, że osoba, która wróci do wsi ostatnia, umrze. W końcu Marzanna to pani życia i śmierci… MAŁGORZATA STANISZ |