Profesorica Małgorzata na kraju svakoga ljetnog semestra nudi (i nagovara) studente da odu u ljetnu školu poljskoga i svima se to čini odlično – putovanje, novi ljudi, učenje stranoga jezika… ali kad se treba zbilja odlučiti za to sve, počinju navirati misli da je to ipak mjesec dana u drugoj državi, nedovoljno poznajemo jezik, sami smo… i svi se povlače. E pa nemojte! Nisam ni ja bila drugačija, trebalo je malo profesoričinog nagovaranja, malo podrške obitelji i prijatelja koji su uglavnom govorili: „Pa jesi luda? Zašto ne bi išla?“ i na kraju sam pristala. Profesorica je rekla da ću ići u Siedlce. Što su Sidlce? Gdje su Siedlce? Nikad nisam čula to ime. Nakon malo guglanja saznala sam da je to grad od oko 75 000 stanovnika istočno od Varšave, otprilike na pola puta između Varšave i Ukrajine. Ispostavilo se i da trebam ići samo ja tamo, dakle sama, što je na prvu pomisao malo zastrašujuće, ali nije me to zapravo uopće brinulo, znala sam da ću se nekako snaći. Nakon što sam saznala kamo idem, trebalo je odlučiti kako idem – vlakom, autobusom, avionom? Budući da putovanje vlakom i/li autobusom zahtijeva presjedanje, a avioni imaju direktnu vezu odlučila sam se ići avionom jer idem sama, a i nisam se nikad vozila avionom pa – when life gives you lemons… S druge strane ako imate ekipu definitivno idite vlakom i/li autobusom jer slušajući tuđa iskustva to je prava avantura, a uz to uštedit ćete novca koji će vam dobro doći u Poljskoj. Kada sam odlučila kako putujem, trebalo je saznati gdje točno trebam doći. Internetska stranica sveučilišta u Siedlcama nije bila previše informativna po pitanju ljetne škole pa sam poslala mail na nekakvu univerzalnu adresu sveučilišta i nisam bila sigurna hoće li to uopće pročitati netko odgovoran za ljetnu školu. Na sreću, odgovorila mi je ravnateljica ljetne škole, a na manju sreću dala mi je samo nekoliko informacija koje sam već i sama znala (smještaj je u studentskome domu; hrana, smještaj, škola i izleti su besplatni; očekuju me 3. srpnja, mogu doći vlakom iz Varšave) tako da i dalje nisam znala neke pojedinosti koje su me zanimale (kao npr. trebam li nositi svoju posteljinu), ali nema veze, i dalje sam razmišljala: „kako bude – bit će, a bit će dobro!“ Na dan putovanja na aerodromu sam srela Luku s fakulteta koji je također putovao u Poljsku, ali u drugi grad, ali i to je nešto jer bar nećemo sami biti izgubljeni na najvećem poljskom aerodromu. Check-inanje na aerodromu i let su prošli dobro, pokupili smo kovčege… i što sad? Promijenili smo nešto eura u zlote i uzeli taksi do glavnog željezničkog kolodvora u Varšavi (može se ići i vlakom s aerodroma koji je je puno povoljniji, ali za prvi put smo uzeli taksi). Otad je sve bilo nekako užurbano, on je morao do popodne stići u Toruń, a ja sam u Siedlce samo htjela stići što prije jednostavno da znam da sam stigla i da se više nemam gdje izgubiti. Na kolodvoru smo stali u ogroman red kako bismo kupili karte za gradove u koje idemo, ali teta koja radi na blagajni nije znala engleski, a ja sam imala problema s poljskim i zbog toga sam pokušavala ostvariti komunikaciju na engleskom da budem sigurna kamo idem. Jedina zamjerka Poljacima je nepoznavanje engleskoga, pogotovo na glavnome kolodvoru glavnoga grada. Štoviše, ta teta se nije ni potrudila da razumijem što mi priča, kao da je samo htjela da kupim kartu i odem. Dakle, njezino neznanje engleskoga, a moje nedovoljno razumijevanje poljskoga rezultiralo je time da sam kupila kartu za vlak koji ide za 2 minute. Budući da nisam imala pojma kamo trebam ići na vlak jer je kolodvor velik, tračnice nisu bile nigdje ni na vidiku, a i sam vlak je zapravo već otišao, izišla sam s kolodvora i odlučila uzeti taksi do kolodvorske stanice koja ima direktnu vezu za Siedlce – stanica Warszawa zachodnia. Dobri taksist me uvjerio da nema potrebe da me vozi jer je Warszawa zachodnia preko puta ulice te sam otpješačila tamo, jedva spustila prtljagu niz stepenice (željeznica je podzemna), kupila kartu za sljedeći vlak (ova teta je razumjela engleski), saznala gdje trebam čekati vlak (jedva jer ni mlađi ljudi nisu baš znali engleski), sjela i koristila blagodati besplatnog 30-ominutnog wi-fija. Vožnja vlakom protekla je mirno, u nekom polurazgovoru s kondukterom jedna bakica je shvatila da nisam Poljakinja te kada je vlak stigao u Sidlce ona mi je pomogla s prtljagom, orijentirati se i sl. Od svega što nisam znala u vezi s putom, jedino što sam znala je da trebam doći u studentski dom koji je nekoliko minuta hoda od kolodvora, ali bakica me ipak smjestila u taksi i uputila vozača kamo trebam doći, čak se ponudila da ona plati ako nemam zlota. Mislim da je vožnja taksijem trajala više nego što bi mi trebalo pješice do doma, ali nije bitno, hvala bakici za pomoć. Ušavši u dom, na recepciji me dočekala recepcionarka, ravnateljica ljetne škole pani Beata i dobri djedica pan Tadeusz koji nam je bio zadužen za kulturni program. Zabilježili su moj dolazak i pritom me zamijenili s djevojkom koja je trebala doći iz druge države, a zatim me pan Tadeusz odveo do moje sobe i rekao da ću je dijeliti s Gruzijkama. Pokazao mi je studentski apartmančić (2 trokrevetne sobe koje dijele kuhinju i kupatilo) i odveo me u jednu sobu gdje me je čekala nova cimerica. Prvo što mi je djevojka rekla bilo je: „Russian? Speak Russian?“ Ne govorim ruski, a ni gruzijski, ona ne govori engleski, a poljski manje nego ja tako da nije bilo puno komunikacije dok se nije pojavila druga cimerica koja je znala engleski pa je dalje sve išlo lakše. Zajedno smo otišle prošetati gradom, a nakon toga smo se s nekoliko drugih studenata našli u klubu PeHa (to je veća prostorija u domu u kojoj smo se okupljali svake večeri i imali partyje, pjevali poljske pjesme, plesali tradicionalne plesove, imali susrete s pjesnicima itd.). Budući da nas je bilo samo nekoliko, upoznali smo se, kratko popričali i išli u svoje sobe. Sljedeći dan, ponedjeljak, službeno počinje szkola letnia. Svi smo se okupili u predvorju doma, a svi znači nas 60-ak, što je bilo puno više u odnosu na nas nekoliko koji smo se upoznali večer prije. Doručak je bio prekrasan, kao u hotelu: razne šunke, sirevi, namazi, čajevi, sokovi i još dosta toga. Poslije doručka su nas odveli na Uniwersytet Przyrodniczo-Humanistyczny w Siedlcach na kojemu su nam se održavala sva predavanja sljedećih mjesec dana. Smjestili su nas u veliku prostoriju i podijelili testove – neočekivano, bez najave, ali logično. Test realno nije bio lagan, znala sam nešto, iako se meni to nije činilo puno. Neki zadaci bili su lagani, neke nisam znala riješiti iako sam trebala jer smo učili na faxu, neke zadatke nismo učili (kao npr. pasiv), ali sam ih znala otprilike jer taj dio gramatike znam u hrvatskom i engleskom. Zadnjih stranicu-dvije-tri ostavila sam prazne, mislila sam da nema ni smisla pokušavati dalje, ako ni dosad nisam briljirala, a dosta studenata je predalo test već nakon 10-ak minuta i izišlo iz prostorije tako da, eto, ipak nisam najgora. Nakon ispita imali smo obilazak grada s panom Tadeuszem. Bila sam u društvu cimerica i njihovih prijatelja, svi su bili iz Gruzije i bilo ih je 15-ak. Općenite karakteristike Gruzijaca: svi su pričljivi, vole se puno smijati, glasno pričati i još glasnije smijati, drugačiji su i dosta se ističu, a nekako nisu bili u mom điru pa sam počela razmišljati: „valjda ću upoznati još nekoga“. Nakon obilaska koji je bio težak za pratiti jer se sve govorilo na poljskom, odveli su nas na ručak koji je bio još divniji nego doručak, a i večera poslije. Za večerom sam upoznala troje studenata tek pristiglih iz Srbije i to je bilo na obostrano oduševljenje, pogotovo meni koja sam jedina došla iz Hrvatske i nisam imala s kim pričati na svom jeziku, dok je iz svih ostalih država došlo po njih nekoliko pa nisu bili primorani stalno pričati na poljskom ili engleskom (bila je tu još jedna cura koja je jedina bila iz Belgije, ali i ona se snašla). Od te večeri smo se stalno družili nas četvero – Milica, Jelena, Milorad i ja, ali družili smo se i s ostalim ljudima, naravno, ovo je bila samo početna formacija. Štoviše, u ovakvim prilikama treba se družiti sa svima, tj. upoznati što više ljudi. Bilo je 3 djevojke iz Slovačke koje su stalno bile zajedno i nisu ni s kim drugim komunicirale ni družile se, mislim da su zbog toga propustile sve što je ovakvo iskustvo pružalo. U svakom slučaju nemojte biti takvi, previše toga ćete propustiti. Što se tiče svih nas tamo bili su studenti (i nekoliko odraslih ljudi) iz Rusije, Ukrajine, Bjelorusije, Češke, Slovačke, Belgije, Francuske, Gruzije, Kazahstana, Kine, Moldavije, Srbije (i Hrvatske). Zanimljivo je bilo to što sam sa svojim kakvim-takvim znanjem poljskoga otišla bez problema u Poljsku i razmišljala: „znam engleski pa neće biti problem što ne znam poljski toliko dobro“, ali tamo je najviše ljudi pričalo na ruskom (samo nas 5-10 nije znalo ruski) i to mi je bilo jako neočekivano. Većina njih znala je ruski jer ili žive u Rusiji ili su uz granicu s Rusijom, a neki od njih su ga i studirali. Zbog toga smo se ponekad šalili da smo došli u ljetnu školu ruskoga i zapravo je ponekad bilo bezveze kad bi cijela grupa ljudi priča 10 minuta na ruskom, a ti nemaš pojma što se događa jer znaš samo engleski i poljski. ALI s vremenom i ruski uđe u uho pa počinješ kužiti o čemu pričaju i počneš nesvjesno učiti i ruski i dobiješ želju da ga i ti naučiš. Sljedeći dan su nas razvrstali u skupine prema bodovima ostvarenima na jučerašnjem testu. Skupine su bile A2, B1, B2 i C1. Mene su smjestili u B1 gdje sam sjela do divne djevojke iz Rusije s kojom se i sad, nekoliko mjeseci kasnije, čujem nekoliko puta tjedno. Svaki dan imali smo po 3 predavanja, a svako je trajalo 90 minuta. Učili smo gramatiku, pravopis, o poljskoj kulturi te nam se izmijenilo dosta profesora tijekom tih mjesec dana jer je to bio intenzivni tečaj poljskoga i sve se moralo na brzinu. Radni dan bio nam je općenito koncipiran ovako: • 8:30h doručak • 9:30h predavanja • 15:00h ručak • popodne smo nekad imali organizirane kratke izlete, ali najčešće smo imali slobodno popodne pa smo si sami organizirali šetnje gradom, odlazak na jezero na kupanje, odbojku, sladoled i sl. • 19:00h večera • 20:00h susret u klubu PeHa gdje smo nekoliko puta tjedno pjevali poljske pjesme, plesali tradicionalne i druge plesove, susreli se s tamošnjim pjesnicima i sl., a nakon toga je svaku večer bio party, tj. impreza Kroz tih mjesec dana međusobno smo se upoznali, sklopili nova prijateljstva, upoznali druge kulture, jezike, mentalitete, promijenili mišljenja o nekim stvarima, naučili više cijeniti različitosti i gledati ih kao bogatstvo… zapravo teško je nabrojati sve. Ono što nam je svima bilo najdraže tamo bili su ljudi, mi sami, tj. svi koje smo upoznali jer su svi toliko divne osobe s raznim talentima, hobijima, stavovima, pogledima… a jedna od stvari koja me se jako dojmila je koliko pojedini ljudi znaju jezika, a neki od njih govore ih po 6-7. Kad to sve vidiš i doživiš, ostaneš paf, ali budeš inspiriran da i sam budeš bolji. Kako sam već spomenula, mjesec dana u Poljskoj čini se puno, čak i prvi tjedan kad dođete tamo. Sa svakim tjednom koji prođe shvaćate koliko brzo vrijeme prolazi i koliko vam je sve ljepše i ne želite se vratiti kući. Mjesec dana živite s prekrasnim ljudima i onda zadnjih tjedan dana ne možete vjerovati da neke od njih više nikada nećete vidjeti. Također, kako je tko odlazio kući zadnji tjedan, uvijek nas je bilo bar 10-ak koji smo ga ispraćali na kolodvoru. A sad o svemu pomalo: HRANA – odlična! Od hrane u našoj stołówci gdje smo imali doručak, ručak i večeru, do restorana i tradicionalne hrane sve je prefino i sve probajte! Osobno sam se vratila iz Poljske s nekoliko kilograma više, to je najbolji dokaz koliko je hrana fina. PIĆE – u Poljskoj se pije samo kupovna voda, nitko ne zna zašto, ali tako je. Upoznali smo Poljaka koji je studirao srpskohrvatski i bio na razmjeni u Novom Sadu te od kad je bio na razmjeni pije vodu iz slavine jer je tako vidio na Balkanu, pa zašto ne bi tako i u Poljskoj. Dakle, možda je pitka i poljska voda, njemu se još ništa loše nije dogodilo. U odnosu na hrvatsku vodu, poljska je malo slatkasta, ali na to se naviknete već drugi dan. Što se tiče alkohola, tamo se pije pivo, a čak i ako više volite vino postoji velika mogućnost da ćete ipak piti samo pivo. Nakon poljskih piva, za mene ne postoje bolja. Żywiec, Żubr i Tyskie samo su neka od njih. Osim piva imaju fine voćne vodke i likere. POLJACI – prekrasni topli ljudi, jako pristojni, žele pomoći u svemu, jednostavno divni. Jedan od primjera je pan Tadeusz koji nam je svima bio kao djed, stalno se brinuo da nam je dobro, da smo siti i sretni. Već u prvom tjednu kada je shvatio da na faxu ogladnimo između doručka i ručka, počeo je uzimati svu hranu koja bi ostala poslije doručka i donosio nam je na fax da možemo jesti između predavanja. Također, pobrinuo se i za to da si možemo praviti čaj i kavu na faxu. Drugi primjer zašto su Poljaci divni ljudi je komunikacija na ulici pri kojoj će ljudi s osmijehom reći przepraszam, dzięnkuję i slično, također neće ti psovati na blagajni ako je dugačak red, a tebi je baš tad zablokirala kartica. Treći primjer je naš predzadnji vikend kada su nas pan Tadeusz i pani Beata odveli na imanje Dwór Mościbrody gdje su nam pripremili roštilj i piva u neograničenim količinama. Mogli smo igrati badminton i nogomet, odmarati na ležaljkama, šetati livadom ili šumom, a nekoliko nas se i okupalo u jezeru. Nama svim je to bilo malo nerealno, ali nakon tako lijepog gošćenja, ujutro su nas počastili sa završnim testom (identičnim kao na početku da bi se vidio naš napredak). PUTOVANJA – ako možete, putujte po Poljskoj bilo kamo. Karte za autobus i vlak su jako jeftine. Pan Tadeusz nas je gotovo svaki vikend vodio u neko novo mjesto: • Kazimierz Dolny – turističko mjestašce uz Vislu, ima lijepih ulica, crkava, građevina općenito, puno štandova sa suvenirima i s hranom. • Lublin – divan grad sa starom jezgrom, također divne građevine, prekrasan veliki park s fontanama, potočićima, klupama, cvijećem… • Warszawa – prijestolnica u koju smo jednom otišli svi zajedno na izlet, a jednom nas nekoliko na jedno popodne. Također se mogu vidjeti lijepi parkovi, najviša zgrada u Poljskoj s vidikovcem s koje je pogled prekrasan. U jednom varšavskom parku svake se nedjelje održava koncert Chopenove glazbe i to je isto predivno jer stotine ljudi sjedi (ili leži) na travi uz jezero i sluša glazbu. • Toruń – grad 6h vožnje udaljen od Siedlca u koji je otišlo nas 7 samoinicijativno na vikend. Tamo nas je gradom provela prijateljica jednog dečka iz Moldavije i puno je bolji bio takav opušteniji obilazak grada. Odvela nas je i u pierogarniu probati tradicionalne prefine pierogie. Sam centar grada, stari dio, prekrasan je. Od svih mjesta, Toruń mi je bio najljepši i najdraži. Uz to, u večernjoj šetnji Toruńem srela sam Luku s kojim sam putovala do Poljske, eto koliko je svijet malen. IZLASCI – Siedlce je relativno manje mjesto tako da je jedino mjesto u koje smo povremeno izlazili bila Brofaktura. To je primarno restoran, ali često smo išli tamo na pivo. Uostalom, svaku večer smo mogli biti u klubu PeHa, donijeti si pivo iz trgovine i družiti se, plesati i pričati, a s nama su uvijek bili pan Tadeusz, pani Beata te ponekad i neki profesori. Prilikom izleta u Toruń nekoliko nas je izašlo van u klub u centru grada i bilo je isto odlično. JEZIK i LJETNA ŠKOLA – bilo nas je svakakvih tamo: od onih koji se znaju samo predstaviti i reći dzień dobry, dziękuję i przepraszam do onih koji studiraju poljski, nekih koji su bili već u Poljskoj na razmjeni, imaju curu Poljakinju i sl. i perfektno ga pričaju. Na kojem god ste stupnju poznavanja jezika, nije bitno, naučit ćete tamo i to ne toliko na samim predavanjima koliko u razgovoru s drugima i slušanjem drugih. Dobra strana je bila što je većina polaznika inzistirala i htjela da stalno pričamo na poljskom i tako ga vježbamo i svi su tako više naučili, tako da, iako se u prvom tjednu činilo da se osnovna komunikacija odvija na ruskom, poljski je ipak prevladavao u globalu bez obzira koliko ga (ne)znali, naučit ćete bar nešto. Odvažite se, leave your comfort zone i idite! MARIJA KRISTIĆ
0 Comments
Već sam u srednjoj školi maštala o odlasku na razmjenu studenata kad upišem fakultet. Još sam od tada istraživala o tome tako da sam se odmah na prvoj godini studija odlučila prijaviti za razmjenu u zimskom semestru druge godine. Neki su mi ljudi, pa čak i kolege s fakulteta rekli da sam se prerano odlučila za to i da ima vremena na višim godinama studija, ali to me nije sprečavalo u mojem naumu. Nakon istraživanja studentskih programa nekoliko stranih sveučilišta, naišla sam na Sveučilište Adama Mickiewicza Poznań. Njihov mi se program najviše svidio i najbolje su se poklapali predmeti tako da je odluka pala da odem u Poljsku. Iskreno, nikad do tada nisam čula za to sveučilište ni za taj grad, ali to mi nije predstavljalo problem. Bilo me je strah, pogotovo zato što sam išla sama, ali sam bila i izrazito znatiželjna i uzbuđena zbog sasvim drugačijeg poglavlja u svom životu. Prvi susret s Poljskom imala sam 2.10.2016. Na aerodromu me dočekala studentica iz Poznańa Paulina. Ona mi je iz ESN-a dodjeljana kao moj ''buddy'' i cijelo vrijeme boravka u Poljskoj bila mi je od velike pomoći. Bila sam smještena u studentskom domu Zbyszko u kojem su najviše boravili Poljaci, ali bilo je i dosta studenata na razmjeni. Prvi tjedan bio je orijentacijski i lokalni studenti, odnosno članovi ESN-a su za nas priređivali različite zabave i upoznavanje s gradom. Nakon tog prvog tjedna već je sve bilo lakše. Upoznala sam studente koji su također na razmjeni, sprijateljili smo se i zajedno smo počeli upoznavati Poznań još detaljnije. Taj je grad zbilja prekrasan, a najviše mi se sviđa to što je spoj moderne i stare arhitekture. Krase ga mnoge moderne zgrade, ali pravu čar daju stare građevine. Nakon nekog vremena naučila sam osnove poljskog da bih se lakše snalazila, iako dosta Poljaka zna engleski jezik pa zapravo nikad nisam imala problema s nerauzmijevanjem. Što se tiče Sveučilišta, imam samo riječi hvale. Svi profesori odlično govore engleski, susretljivi su, nastavu održavaju u dogovorenom terminu i nikada nisu imali predrasude o nikome iako smo bili iz svakavih zemalja. Imali smo puno radionica na nastavi i uvijek je bilo zabavno i lijepo. U Poljskoj sam bila 4 i pol mjeseca, uključujući odlazak kući za Božić. Posjetila sam Wrocław, Kraków, Toruń, rudnik soli Wieliczka, koncentracijski logor Auschwitz... S Poljacima nisam nikad imala probleme. Dragi su, prijateljski raspoloženi i vole zabavu. Kod njih mi se jako sviđa što drže do sebe i svoje kulture. Sve u svemu, ovo iskustvo obogatilo mi je život. Upoznala sam Poljsku koja mi je nakon ovoga iskustva postala najdraža strana zemlja. Upoznala sam ljude iz različitih dijelova Europe i svijeta i sklopila prekrasna prijateljstva. Također, iskusila sam studiranje na nematerinjem jeziku i naučila živjeti potpuno samostalno. Iako je nekada bilo težih trenutaka i nostalgije za Hrvatskom, pogotovo u prosincu kad su svugdje bili božićni sajmovi, ni sekunde nisam požalila što sam odlučila izaći iz svoje sigurne zone i uputiti se u nepoznato. MAGDALENA NJEMEčEK HR Prekrasan grad, ljubazni i susretljivi domaćini, dragi i veseli kolege (većinom iz raznih zemalja Europe, ali i drugih dijelova svijeta), zanimljiv program ispunjen učenjem, predavanjima, izletima, pjevanjem, igrom – upravo je to ono što opisuje zaista prekrasnih i ispunjenih tri tjedna ljetne škole. No, sve što je lijepo kratko traje, pa su tako i ova tri tjedna prebrzo prošla. Ne mogu reći da je baš sve bilo savršeno, ali ono što i nije bilo samo su sitnice koje ne mogu narušiti cjelokupan dojam. Ono što je meni definitivno bilo iznenađujuće je to što su se domaćini zasita potrudili da se osjećamo dobrodošlo i ugodno ondje i to u puno većoj mjeri nego što sam očekivala. Grad me je očarao, mnogo je ljepši uživo nego na slikama. Škola, dom i menza nalaze se unutar kruga gdje se brzo moglo doći do svakog od tih mjesta što je zaista odlično. Predavanja su održavana na poljskom, ali i na engleskom jeziku što je meni uvelike olakšalo praćenje. Hrana me također pomalo iznenadila jer je malo drugačija nego kod nas, ali mogu reći da sam poprilično uživala u poljskoj kuhinji. Mogu samo reći da mi je drago što sam išla jer je to jedno zaista nevjerojatno i prekrasno iskustvo. U početku sam bila pomalo skeptična oko škole, putovanja i ostalih stvari vezanih uz to, ali sada znam da nije bilo potrebe za tim. Da sam tada znala što me očekuje ne bih se ni trena predomišljala oko odlaska tamo. Stoga svakome tko je god u mogućnosti sudjelovati u bilo kojoj ljetnoj školi, a pogotovo u ovoj, svakako preporučam da to učini jer vjerujem da neće požaliti. :) PL Letnia szkoła mi się bardzo podobała, bo szkoła była świetna. Uczyłam się języka polskiego, byłam na lekcjach, rozmawiałam i spotkałam się z kolegami, robiłam zdjęcia, śpiewałam, byłam na wycieczce po Lublinie i do Zamościa, Roztoczańskiego Parku Narodowego, Kozłówki i Kazimierza Dolnego. Było ładnie. MARTA SABOLIĆ HR Ovo ljeto sam 3 tjedna provela u ljetnoj školi poljskog jezika i kulture u Lublinu na Sveučilištu Marie Curie Sklodowske. To je bilo jako lijepo i zabavno iskustvo. Na kursu sam upoznala ljude iz cijeloga svijeta: Španjolske, Litve, Ukrajine, Kanade, pa čak i Konga, te mnogo drugih zemalja. Na početku smo bili podijeljeni u 5 grupa u kojima smo učili poljski jezik, a osim toga bile su nam ponuđene lekcije o poljskoj kulturi na engleskom ili poljskom, tako da smo naučili nešto i o povijesti i umjetnosti te divne zemlje. Uz vodiče i prevoditelje posjećivali smo mnoga zanimljiva mjesta kao što su Stari grad Lublina, muzeji, galerije, a vikendima su bili organizirani izleti do okolnih mjesta: Kazimierz Dolny, Kozlówka, Zamość i mnoga druga. Vidjeli smo i naučili puno stvari i, naravno, zabavljali se svaki dan. Posebno mi se svidio posjet botaničkom vrtu, jer sam veliki ljubitelj biljaka. Imali smo priliku i upoznati tipičnu poljsku kuhinju na koju smo se ipak trebali naviknuti. Ta 3 tjedna će mi zauvijek ostati u lijepom sjećanju, a nadam se da ću ponovno imati priliku posjetiti Lublin i prisjetiti se jednih od najljepših dana u mom životu. PL Latem spędziłam 3 tygodnie na Letniej Szkole Języka i Kultury Polskiej w Lublinie na Uniwersytecie Marii Curie-Skłodowskiej. To było bardzo pozytywne i ciekawe doświadczenie. Na kursie spotkałam ludzi z całego świata: z Hiszpanii, Litwy, Ukrainy, Kanady, nawet Konga i z wielu innych krajów. Na początku podzieliliśmy się na 5 grup, w których uczyliśmy się języka polskiego. Mieliśmy też lekcje dotyczące kultury polskiej w języku angielskim albo polskim, więc dowiedzieliśmy się czegoś o historii i sztuce tego pięknego kraju. Z przewodnikami i tłumaczami odwiedziliśmy wiele ciekawych miejsc, takich jak Stare Miasto Lublina, muzea, galerie. W weekendy natomiast organizowane były wycieczki do okolicznych miejscowości: Kazimierz Dolny, Kozłówka, Zamość i wiele innych. Widzieliśmy i nauczyliśmy się wielu rzeczy, i oczywiście każdego dnia imprezowaliśmy. Szczególnie podobało mi się zwiedzanie ogrodu botanicznego, bo jestem wielkim fanem roślin. Mieliśmy także okazję poznać typową polską kuchnię, do której musieliśmy się jednak przyzwyczaić. Te trzy tygodnie pozostaną w mojej pamięci na zawsze i mam nadzieję, że kiedyś znowu odwiedzę Lublin i przypomnę sobie jedne z najpiękniejszych dni mojego życia. Lucia Lasić |